Nikolaidis u Podgorici napisao članak Šta je ostalo od velike Srbije, pa u Beogradu ima reakcija – od grkih do histeričnih. Traže mnogi da se piše GC Vladi diplomatska nota, jer je pisac istovremeno i savjetnik Krivokapića. Upire se prstom u rečenicu:
“Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS.” Misli se na aferu s arsenalom oružja u obližnjem skladištu, dok su glavari (Dodig, Tadić), duhovnici (Irineji razni) i umjetnici (uglavnom kusturice) proslavljali u BL 20 godina RS.
Ovako fragmentarno, zvuči grozno. Stoga sam morao naći članak i vidio sam da pjesnik hoće da kaže da je skup sa sve aferom bio tek jedna od civilizacijskih žabokrečina: “Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak?”
Pjesnik hoće da kaže: sve što nam se ovdje potura kao normalno, jeste normalnost koju zastupa sami Zapad. Zato on i piše u tekstu sledeće:
“Da li bi španske katedrale bile tako monumentalne a njujorški skyscraperi tako nadrkani da u obje Amerike najprije nije izvršen genocid, potom pljačka, zatim ideološko peglanje i facelifting monstruma, sve dok zločin nije postao konstitutivan, samopodrazumijevajući i, konačno, nedodirljiv?” I još precizira naš Grk:
“Prisjetimo se ovdje kako su lešinari koji su kružili nad truplom Jugoslavije tu državu nazivali neprirodnom tvorevinom. Ona je to i bila. Upravo u tome je i bila njena veličina. Kao što je i veličina komunističkog projekta upravo u tome što je, za razliku od kapitalizma, posve neprirodan.”
Savjetnik, naravno, gleda stvari i kroz dioptriju radnog mjesta, pa čitamo:
“Paralelno sa ideološkim inžinjeringom legitimizacije RS-a… odvija se brutalna delegitimizacija crnogorske nezavisnosti, koja se još od predreferendumskog vremena tretira kao kriminalni projekt kriminalne oligarhije. Pa stoga sa crnogorskom nezavisnošću treba učiniti ono što se i inače čini sa imovinom stečenom kriminalom: oduzeti je.”
Pisac još i ovo eksplicira:
“Republika Srpska nikada nije bila, niti će to biti, autonomni projekat bosanskih Srba. Ona je dio projekta srpske nacionalističke elite, koja je živa, zdrava, nerazmontirana, na vlasti i više nego operativna – u punom pogonu, dapače.”
“Kada bi Podgorica smanjila pljačku i pohapsila tajkunsku đubrad, pritisak Beograda time ne bi postao slabiji, ali bi svakako bio manje efikasan.”
Tako, iz punog članka se onda razabira zašto beogradska diplomatija ne može javno da reaguje diplomatskim instrumentima. Tekst je komplikovan, brdovit… Pominje se klasni antagonizam, radnici, pljačka, zločin, genocid, truplo Jugoslavije, veličina komunističkog projekta, delegitimizacija CG, srpska nacionalistička elita, te tajkunska đubrad… Zato instrumenti moraju da se fokusiraju; to se i čini u pismima čitalaca i kolumnama, pred Bogojavljenje 2012.
Savjetnikov rečnik jeste žestok, ali neće ovdje biti “okupacije Volstrita”.
Svi smo bili na pogrebu Marksove terminologije.
