Osam redovnih profesora istoričara na Filološkom fakultetu pišu o nečuvenom karijerizmu bez podloge istoričara vizantologa Maksimovića, potpredsednika SANU.
Podaci su poražavajući. Blato naše akademske sredine ne bi ni Ahil izrinuo. Niđe dna?
Plagijati su samo jedan aspekt neprimerenih biografija, tvrdi osmospreg prevođen, kako mislim, Ljušićem. Evo detalja optužbe:
“1977. godine dr Ljubomir Maksimović, tada u najnižem nastavničkom zvanju docenta, izjavio je da je završio sintezu “o vizantijskoj civilizaciji pod nazivom “Vizantijski svet””, ističući – što ćemo navesti u celini – da je ovaj “projekat praktično završen, jer je obavljen ne samo sav potreban istraživački posao, nego je završena i prva verzija rukopisa knjige i sakupljene dopune i izmene za izradu konačne verzije. Ovaj rad treba u toku jeseni (jesen 1977) da bude predat Srpskoj Književnoj Zadruzi radi objavljivanja”.
“Na osnovu ovako samouvereno sročenog iskaza dr Ljubomir Maksimović je biran u zvanje vanrednog profesora na Filozofskom fakultetu naredne godine, očigledno “zaboravivši” na predaju rukopisa “završenog projekta” narednih osam godina, sve dok, nakon jednog reizbora u isto zvanje vanrednog profesora, nije došlo vreme ponovnog reizbora. Očigledno se ne zadovoljavajući položajem vanrednog profesora – iako i na njega biran bez potrebnih rezultata – dr Ljubomir Maksimović u svom planu rada podnetom Vizantološkom institutu SANU od 26. novembra 1985. godine navodi izričito:
“U sledećoj godini nameravam da privedem kraju rad na obimnoj sintezi “Vizantijski svet”, koja treba da obuhvati sve osnovne aspekte vizantijske civilizacije i pojavi se u izdanju Srpske književne zadruge tokom 1987. godine”.
“Čini se da je svaki komentar na ovaj besprizoran primer davanja lažnih podataka izlišan – osim napomene da se navedena knjiga – dvaput navedena pod istim naslovom i već navodno spremljena za štampu za istog izdavača! – nikada nije pojavila, ni nakon pune tri decenije! Uprkos tome, on je nesmetano nastavio svoju karijeru došavši do statusa redovnog profesora, a zatim i profesora emeritusa i akademika, istovremeno onemogućavajući rad mlađim saradnicima i kolegama, u strahu od ugrožavanja pozicije izgrađene ovakvim sredstvima. Sa samo jednom objavljenom monografijom tokom čitave svoje karijere – i to doktorske disertacije – dr Ljubomir Maksimović nije smeo čak ni po tada važećim kriterijumima napredovati dalje od zvanja docenta, dakle ni u zvanje vanrednog a naročito ne redovnog profesora.
“Ovaj primer neetičkog ponašanja, koji će svojom bestidnošću nesumnjivo ući u anale neprofesionalnog ponašanja na Univerzitetu u Beogradu i rušenja svakog dostojanstva profesije, ne bi bio toliko upadljiv da na osnovu ovakvih sramotnih lažnih izjava dr Ljubomir Maksimović nije pribavio nezasluženi status i materijalnu korist, uprkos činjenici da je tokom čitave karijere objavio samo jednu monografiju (ne računajući zbornike ranije objavljenih radova): svoju doktorsku disertaciju. Da je davanje lažnih informacija preraslo u manir dr Ljubomira Maksimovića, svedoči i njegovo grozničavo zalaganje da sebi izbori status profesora emeritusa nakon penzionisanja 2006 – i materijalnu korist koju taj status donosi – iako ne zadovoljavajući ni osnovne kriterijume, a najpre onaj o brizi za naučni podmladak discipline kojom se bavi: tokom decenijskog boravka na Filozofskom fakultetu sve do odlaska u penziju imao je samo jedno mentorstvo, a čak i to samo iz razloga što je njegovom nebrigom i lošom politikom Katedra za istoriju Vizantije, osnovana 1905 godine, bila pred gašenjem, sa njim kao jedinim zaposlenim! Uzgred, titula profesora emeritusa – što znači počasni profesor i koja se svuda u svetu upravo i shvata kao počasno zvanje – u ovom slučaju se koristi prvenstveno radi ubiranja materijalne koristi (preko 36 hiljada dinara mesečno neto), uprkos odlukama nadležne katedre i odeljenja da je njegov angažman na Filozofskom fakultetu nepotreban i štetan.”
