Mjesecima se 2014 vuku afere sa plagiranjem doktorata. Stefanović, Mali, Šaponjić… Svo ljeto ide (ne)naučna sapunica u nastavcima. Univerzitetski ljudi se ponašaju sramno. Odugovlači se sa odlukama, ne presijecaju se gluposti, kao da se neki strah uvukao među profesore. Strah je možda i opravdan? Tako, studenti konačno imaju satisfakciju: prepisuju i profesori, i to na grđi način nego studenti na ispitima.
Gledam juče doktoranda S. Mlada, pametna i radna osoba. Dobar student, sve izvršava što se traži na fakultetu. Posle diplomiranja, upisala master studije, završila. Onda, što da ne, nema posla, upisala doktorske studije, sve je po zakonu.
Ali se te studije završavaju doktoriranjem. Osoba misli da postane doktor nauka, i postaće ubrzo, na osnovu toga što je – marljiva. Sistem školovanja je takav, da je doktoriranje postavio u ravan rutine. Ne postoji nijedan dokaz da su ti doktoranti kreativne ličnosti. (Nijesu to ni mnogi njihovi mentori.)
Zbog toga se prozvani plagijatori pitaju možda i iskreno – pa gdje sam to pogriješio? Svaki domaći zadatak sam uradio na vrijeme, i uredno… Kažu mi da naučim to i to, ja sjednem i naučim od riječi do riječi. Prepisao sam neke rečenice, pa šta? Ja znam da ih reprodukuje, čak i sa razumijevanjem. Po tome sam bio poznat još u osnovnoj školi, pamćenje mi je dobro, bistar sam. Ljudi me kinje, maliciozni su, jer sam uspješan i vrijedan. To i znači da imam nivo doktora.
