Goran Marković istrajava na svojoj tezi. U intervjuu (NIN od 23 avgusta 218) ponavlja: “Delim ličnost umetnika od dela. Svestan sam da ima jako mnogo genijalnih umetnika koji su teška đubrad, ali ima jako mnogo finih ljudi koji nemaju talenta. Dobar film sa dobrim ljudima bez talenta za sada još nije snimljen.”
Čudno, smušeno. Zašto potežemo fine ljude samo zato što nemaju talenta? Neka ih, oni su fini ljudi i ne zagađuju okolinu svojom netalentovanošću. Talentovanost nije ono bez čega se ne može; korisna je kad se čudom desi.
Što se tiče dobrih ljudi bez talenta, primijetimo da je autentična dobrota (ne razgovaramo o kafanskoj dobroti) vrsta talenta! Napisan je vrhunski roman o dobrom, pozitivnom čovjeku, a vala bez nadarenosti koju Goran apostrofira; to je knez Miškin, Fjodorov Idiot. Zemekisov Forrest Gump je malo tupav, oprostite. Ljudi bez talenta, bili dobri ili ne, ne snimaju dobre filmove, ako je to poenta rečenice. O dobrim ljudima, ali ne nužno talentovanim, prave se dobre pozorišne predstave (uz pomoć, na primjer, Brehta) i snimaju dobri filmovi, ako je to pak poenta rečenice.
Dovoljno je stati iza ovog etičkog stava: Ne postoji takav moćan talenat u čijoj neprozirnoj sjenci može da se skrije teško đubre. Svakako postoje umjetnici koje u njihovom stvaralaštvu ne ometa ono što su najgore u životu učinili. Oni su integralne ličnosti, ne dele se na “tri polovine”, ličnost i delo su im dovoljno srasli.
To je predmet razgovora koji sam potegao u malom eseju o pomolcima moralnosti, Nekoliko pomolaka pored serpentina crnogorske etičnosti’, u crnogorskom časopisu MC.
Može neko reći, karikiram, da je Hitler slikar i te slike su deo kulture Austrije, Nemačke , Evrope i svijeta. (Neki drugi su se, da bi izbjegli moralni stav, bar sakrili iza tvrdnje da je zlikovac bio loš slikar i šlus. Kao da se danas ne izlažu slike loših slikara, po sudu kompetentnih kritičara.) Sad dodajem:
Milo mi je da je na mojoj strani Kronin i čitaoci makar u Engleskoj. Kronin piše:
“Mi znamo da ima slučajeva da su i veliki, odlični ljudi, jedan jedini put u životu pogrešili i, lišeni samilosnog oproštaja, cela im je budućnost bila upropašćena.”
(U romanu Citadela, knjiga 1, strana 427, IP ’Bratstvo i jedinstvo”, Novi sad 1985)
Naš reditelj nije ni originalan u svojoj bahatoj nebrizi. Zna on da je Fjodor napisao u Zlim dusima, strana 308: “Taj gad je zbilja imao zrno talenta. Stepan Trofimovič me je jednom prilikom ubeđuvao da umetnici – najveći talenti mogu biti gadovi i da jedno drugo ne isključuje.” Fjodor ne pominje, kao Kronin, neke upropašćene budućnosti. Šteta.
