Imao sam četrnaest godina. Dobio sam na dar, kao odličan učenik ekstra klase, školsko izdanje knjige Grof Monte Kristo, od Aleksandra Dime (Oca). Pročitao sam knjigu. (Sve knjige koje sam dobijao na dar obavezno sam čitao, makar bile neadekvatne mojem uzrastu, a događalo se.) Ovaj Dimin roman, međutim, čitao sam sa velikim uzbuđenjem. I kasnije, nekoliko puta. Zamišljao sam stanja protagonista, razmišljao o događajima. Utamničiti nevinog čovjeka?… Biti sam u ćeliji, na malom kamenitom ostrvu usred okeana… Sanjati pravednu osvetu; smišljati plan bjekstva. Prizivati pravdu. I dočekati čas slobode! Pa još i dokopati se nenadanog zakopanog blaga.
Riječju, ovo je knjiga mog djetinjstva. (Kao što je to bila i knjiga Djeca kapetana Granta, od Žila Verna – i još nekoliko drugih.)
Prije neko vrijeme doživio sam, kao već mator čovjek, veliku uvredu. Kako to?
U nekim novinama čitam intervju sa Umbertom Ekom. Eko, veliko ime italijanske pa i svjetske književnosti. Pročitam novinski članak. (Dok čitam, iza leđa mi, na polici, nepročitan, voluminozan Ekov roman Ime ruže.) Na jednom mjestu – grom iz vedra neba. Umberto govori kako u svjetskoj klasičnoj literaturi ima puno loših a eto popularnih knjiga. A najgore su među nevaljalima one Dimine, na prvom mjestu Grof Monte Kristo, pa sage o musketarima i sl. Prepričavam, a suština je baš ova koju opisujem.
Ja – ljut. Uvrijeđen. Kao da je direktno mene opsovala ova književna veličina iz Italije, gospodin s tirakama. Udarila na moj estetski vrijednosni sistem. Što baš pljunuti na moju pionirsku literaturu, kod toliko drugih bezbrojnih naslova, zgodnih za ilustraciju teze o književnom trešu?
Iznenada, nastavak ove priče događa se u subotu 14. jula 2018. U Politikinom dodatku za kulturu, umetnost i nauku pojavio se članak Trovanje knjigom, a autor je pisac Simon Simonović. O čemu je riječ?
Simonović nas podsjeća da je tajna ubistava u Ekovoj knjizi vezana za zatrovane stranice Aristotelovog rukopisa o smehu. Čitalac u biblioteci, da bi prevrnuo stranicu koja je slijepljena sa narednom stranicom, okvasi prst jezikom. Ali su stranice pri dnu otrovane i čitalac, što više čita, sve više prevrće stranica, sve više liže otrovani prst; truje se bukvalno uzbudljivom knjigom.
Simonović otkriva iz prve ruke da je ovaj zaplet pročitao u romanu Aleksandra Dime La Reine Margot, naravno napisanom davno pre pojave romana Ime ruže. U Diminoj knjizi, stranice su zagađene arsenikom. Knjiga je retka, skoro unikat i praktično ju niko ne čita, pa su se otrovane stranice malo i međusobno spojile. Otrov je nanijela Katarina Mediči. Za nesreću, knjigu je pronašao mladi kralj, koga je zanimala baš tema sokolarstva. Na dušak je pročitao knjigu – i umro od trovanja arsenikom.
Ista, dakle, tehnologija trovanja kao u slavnom postmodernističkom romanu koji se kao duh pojavio posle sto trideset pet godina. Niko nije ni riječ rekao o Aleksandru Dimi Ocu kao preteči sžea… Da je živa Agata Kristi, pomogla bi možda svojim komentarom; nazovimo je ođe od milja Agata od Monte Kristi.
Pozajmica od mrskog suparnika, hm? Eho Dime kod Eka? Ko zna, hm.
Ali sigurno sam dočekao satisfakciju zbog one, sada već i kontroverzne, Ekove uvrede jednog radoznalog dječaka s druge strane Jadranskog Mora.
Mala kritika i za Simona, autora pomenutog korisnog članka. Kad nabraja romane 1) grof Monte Kristo, 2) Dama s kamelijama i 3) Tri musketara, uz ime književnika Aleksandra Dime (1802-1870) napravio je omašku. U kvizu bi zahtjev glasio: Izbacite uljeza!
Damu s kamelijama je napisao Očev Sin, istog imena i prezimena, danas bi se reklo Aleksandar Dima Mlađi (1824-1895).
