Pročitao sam Đidovo djelo Crna Gora; to su u stvari tri sličice o životu Crnogoraca krajem Veljeg rata i u godinama poslije toga rata; može to da se zove i roman, kad bi bilo neke razrađene koherencije između tri dijela knjige.
Ima dosta dokumentarnog, ali trebalo je mnogo više fikcionog. Scene sukoba u Mojkovačkoj bici su na svom mjestu. Trebalo je izmisliti i detalje vojničkog angažovanja ona tri sužnja, osvijetliti njihove sudbine u danima boja na tri Božića.
Takođe, želi pažljivi čitalac da vidi i ratnička pregnuća onih pustahija na vlasti, posleratnih glavara. Pa nekako i ukrstiti njihove sudbine sa poslednjim danima na smrt osuđene trojke.
Ovako, poglavlja su zalijepljena da se napravi književni kolaž.
Mogla je dakle da se izgradi jedna stabilnija književna konstrukcija. Priča bi bila isprepletena, zanimljiva iz više uglova posmatranja, Zagonetna naracija. Ironičnija slika. Samoironičnija introspekcija, takođe.
Prečesto se u rečenicama variraju iste teme i slični zaključci. To se može dotjerati.
Jasno, teško je pisati roman u apsani. Ali, to je mogla biti tek jedna valjana prva varijanta, kojoj se autor morao vratiti na doradu. Je li to uobičajeno u književnosti? Kako da ne. Kad je Lalić još jednom pročitao ’Lelejsku goru’, latio se pera i preradio, dopunio, osmislio; dobili smo prvorazredan roman za trajnu kolekciju najboljih romana. Je li Đido imao vremena za pisanje druge verzije?
Imao na pretijek. Trošio ga je na puste razgovore sa samoproglašenim disidentima, najviše iz Simine 9. Ono društvance koje nije robovalo i gladovalo, a imalo je nekretnine od Terazija, preko Rovinja do Kovina, mašala. Peticionaši. Buntovni, a naši. Bio je tamo i onaj načitani popov sin koji je mogao da sugeriše Đidu neka rešenja, šta i kao dalje u književnom pregnuću; i tu šansu je propustio talentovani i robusni književnik iz Crne Gore, iz Podbišća mjesta skrovitoga.
Isto, mogao je malo manje da divani i večera sa četničkim sinovima i tamo njima. A znao je pozadinu susreta, nije mogao da ne zna, ko poznaje ozne iznutra.
Nije mu se dalo da posle mučnih petnaestak godina ukupne robije (kazamat Aleksandrov plus kazamat Titov) sjedne i sredi roman. Kao što je učinio njegov ratni drug Mihailo Lalić.
A šteta, na pomolu je bio odličan roman, da je odnjegovan.
