Radikal Delić plače pred TV kamerom (septembar 2008). Kumovi Nikolić i Šešelj su u nesporazumu, i član stranke Delić je u pometnji – na čiju stranu da stane. Procijenio je da valja ići sa potpredsjednikom Nikolićem. Odluka nije laka, jer obožava predsjednika Šešelja, za koga bi, veli i plače, dao i život, i poslednju kap krvi. No, objašnjava on, između Šešelja i Srbije uvijek bira Srbiju. Bolan je izbor i on plače.
Ova scena, javno emitovana, sadrži sve elemente radikalskog blesavljenja. Oficir Delić jeste paradigma radikaluka. Čim zinu, emotivno lažu; suze grunu (u vokabularu ili na javi); krv se lije do poslednje ćelije (u vokabularu ili na javi); ljubav se izjavljuje (u vokabularu ili na javi); otadžbina se uzdiše i uzdiže (samo u vokabularu); pati se, što javnije.
Taj oficir je… general. Na gornji način je lako stići do najvišeg čina.
Bez časnoga čina (u biografiji), do časnoga čina (na reveru).
(Čin mu je dao isti onaj koji je neukog i golobradog vicenzula u SAD dva puta brzometno unaprijedio; eno ga u istražnom zatvoru, posle pokvarenih međudržavnih odnosa.)
