Da pokušam da se sjetim. U romanu Neviđbog Rista Ratkovića najgroznija je scena rituala da se neki nesrećnik skuva u kazanu varenike. Muka ljudskom duhu za pročitati, ma kakva bila krivica žrtve. Bila je valjda i neka afera i natezanje, smije li autor to da štampa.
Pa, bili smo mali kad smo kroz dječiju literaturu usvajali znanja o diljacima tamne puti koji kuvaju uhapšene bijelce. Da ne pominjem na glasu basne i bajke koje pripovijedaju o vješticama vještim u kulinarstvu koje podrazumijeva kuvanje sitne djece.
Kasnije smo sami morali da čitamo dopunsku literaturu, kritičari su nam manje pomagali nego što su mogli.
Kad sam čitao silnu knjigu Kraljević i prosjak od Marka Tvena, našao sam na strani 85 (Mladost, Zagreb 1977, biblioteka Jelen) jedan se nesrećnik žali da su ga osudili na kuvanje uživo. Tom Kenti, prosjak, veli na to: “Da si otrovao i sto ljudi ne bi trebalo da umreš takvom smrću.” Prisutni grof Hertford pojašnjava: “Takva se kazna odnosi na trovače. U Njemačkoj kovače lažnog novca osuđuju na kuvanje u ulju, ali ih ne bacaju odmah u kazan, već ih konopcem spuštaju postepeno, lagano: prvo stopala pa noge, pa…
Tom je pokrio lice rukama, da odagna nesnosnu sliku”.
