U svečanoj pesmi “Bože pravde” Jovana Đorđevića (koja se kao himna izvodi na muziku Davorina Jenka), glavno lice je Bog koji se brine isključivo o sudbini srpskog naroda. U njoj se pominju srpski rod, srpska braća, srpska slava, srpska grana, srpsko čelo, srpski brod i, ne na poslednjem mestu, srpske zemlje, ali ne i nešta drugo što ne bi bilo srpsko. Himna se, dakle, odnosi isključivo na srpsku naciju, a Bog je tu, dakako, pravoslavan.
Tako sam, kao Paković filozof, i sam pisao u CKL prije nekoliko godina. I ovo je u redu kod njega:
“Pesma “Bože pravde” nije i ne može biti himna svih građana koji, bez obzira na svoja različita partikularna samoodređenja i uverenja, imaju podjednako pravo da Srbiju doživljavaju kao svoju domovinu. Jer, ponovimo tu banalnu činjenicu koja nikako da postane opšte pravilo našeg zakonodavstva, suština moderne države je u njenom odnosu prema odnosu građanina prema opštem dobru. Stoga i simboli države, među kojima je i himna, moraju imati univerzalno značenje za celinu društva koje predstavljaju.”
