Evo te odlične fotografije iz 1999. Bombe padaju po Beogradu. Najzad je meta i Palata na Ušću. Kulja dim iz zadnjih spratova. Prizor posmatra Pobjenik s Kalemegdana. Okrenuo je dupe starom Beogradu (Generalštabu? Vojnom muzeju?). Piša mu se ne vidi. Pa piša i ne treba da se gura u prvi plan. Zbog toga smo slobodni da pretpostavimo dvije mogućnosti. Prvi, piša je tu kolateralna šteta, čovjek samo gleda. Drugo, Pobjednik stvarno piša, s namjerom da ugasi požar. Ah, da, zabrojao sam se (kao sobarica iz starog vica). Treća je varijanta da Statua mrmlja: “Pišam se na sve to”.
Ne mogu da se ne sjetim izazovne zabave iz mog djetinjstva. Dok velika vatra (lila) dogorijeva na strnu, takmičimo se u preskakanju lomače. Uzbudljivo je za svakog takmičara: ko ne doskoči planiranu, bezbijednu tačku letjeće kroz plamen, pašće u žar ili vreo pepeo. Možda spomenik hoće da se na isti način oproba, može li s onu stranu oblakodera, na Novi Beograd; ta on je izabranik, simbol otpora.
Ima li običnih ljudi na slici. Ima, eno jednog ispred stražare. Ipak, stražara je na brdu, opire se narod, potomci su oni maora Gavrilovića, ha! No zašto je stražara onako ruševna? Stare opeke? Nije li iz turskih vremena? Ne znam. Vidim dobro da je čovjek koji hoda sitan, mrav jedan tek ispod soliterske buktinje, i ispod monumenta. On nije heroj, a možda jest na nekom zadatku. Ne možemo se na njega kladiti.
Iza Stražare vidimo neko nisko plastično i stakleno zdanje, modernizam nekakav. Sad, stara stražara i moderni muzej jednako su plačevno situirani iza simbola slavne prošlosti i dnevnog divljaštva.
Izjava o autorstvu. Čija je da je ova fotografija, moja nije. A s druge strane, moja je, ko god da ju je snimio.
