Ljeto 2018. Paković je napisao pozorišni komad “Krleжa”. Prvo me je prijatno izenadilo ono ćirilično slovo, ona žaba. Ja već odavno pišem, na primer, proљeće. To zovem ćirilat. Ali nešto drugo sam krenuo reći.
U tekstu drame koji je Danas objavio zapeo mi je za oko ovaj zaista sjajan pasus. Govori Krleža:
“Pitam se desetlećima zašto nijesam pokušao ubiti Antu Pavelića, kad sam već dvaput morao biti nsamo s njim, u njegovom officeu. I kao neuspjeli pokušaj, to bi bilo herojsko djelo, i ja bih umro mučeničkom smrću proletera, kao astralni ljiljan u mučionici velikoga inkvizitora. Bilo me je strah, da, no, tek sada iz smrti, i uz pomoć mojih kazališnih drugova i drugarica, mogu sebi pružiti logičan odgovor. Uznemirujuć odgovor. Bojao sam se, da veličina tog junačkog čina ne zasjeni moju književnu ostavštinu. Htio sam biti proleterski pisac, ne proleterski mučenik!”
Ja bih mogao smjesta ispisati pet imena hulja koje sam razmatrao kao zaslužene kandidate da budu ubijeni mojoj rukom. I razmišljao sam o tome, natenane. Pa ipak nijesam postao ubica, ni jednokratni, ni masovni.
I zaista, poslednja misaona i djelatna prepreka uvijek je ova: Bio bih zapamćen kao ubica; manje jevažno: koja vrsta ubice. Taj fakat bi lako zasjenio svaku drugu moju ostavštinu. Pa zar sam onoliko fizike izučavao, i onoliko stranica objavio na crnogorskom i engleskom, i onoliko prevodio sa ruskog, njemačkog i engleskog, i onoliko hiljada knjiga čitao i prelistavao – da bi mi s pravom čitaoci sav taj trud redukovali na jedan pucanj pištoljem.
Ne, nijesam to htio od života, taj život sažet u djelić sekunde u kojem se čuje jedno nejasno i žalosno “bum”. Jedna impulsna vruća svijetla žiška koja spali svu naučnu, literarnu i pedagošku ostavštinu, ma kakva ona bila po svojim stvarnim dometima. I porodičnu ostavštinu, po prilici.
O tome govori Krleža. I taj stav se razgovijetno u talasima širi sa bina na kojima rijetki lijevo orijentisani intelektualci oživljavaju kvaziistorijom potisnute epicentre Krležinih misli.
