Besumnje, imamo jednu nedostojnu zbirnu karakteristiku. Ona se zove nedostatak kolektivnog srama. Baš nas briga što nas je neka pojava ili dati događaj osramotio. Da preuzmemo na sebe dio stida? Hvala, ne treba; ha, ha, ha.
Čitam knjigu o Čerčilu koju je napisao Boris Džonson, gradonačelnik Londona. Na mnogo mjesta pominje se važan faktor u formiranju javnog stava: da se otadžbina ne osramoti…
A kod nas? Hajde da se samo sjetimo jednog vjenčanja iz devedesetih.
S onim akterima. I ondje. I onako.
Nije probio vonj bruke gvozdenu koprenu drskosti.
Danas je ona mlada, viđamo je periodično na tim TV kanalima, mizički pedagog bezmalo, ocjenjivač, procjenjivač – naše talentovane mladeži.
Ona, s mladežom nesrama još iz tinejdžerskih godina.
