Negde šezdesetih javili su niz Lim balvani. Balvan do balvana. Teško smo nalazili slobodan prostor za plivanje. Nijesmo se žalili – zanimljivo je bilo i jahati debela debla. Skakati sa jednog na drugi cilindar. Plašili smo se da ne propadnemo ispod poda rotirajućih stabala. Bili smo dječurci od 15 godina.
Balvani su se nasukivali, gomilali. Hvatala se mahovina. Ljigavi, trunuli su u rukavcima rijeke. Onda bi se pojavili radnici sa capinima, da pokrenu masu. Kud je drvo plovilo? Negdje prema Bijelom Polju. Nikad nijesam saznao, ko je to zamislio. Ko izračunao da je jeftino, ko isplanirao. Gdje su završili balvani? I, najzad, ko je i kako naredio da se posao zaustavi, i zašto? Gdje su stigli?
Jedan je u Skupštini. Ne može biti ništa drugo nego balvan. Tako izgleda. Konstantnog poprečnog presjeka, iscijela, ligav, kvrgav, čvornovat po glavi.
Balvan mora kad-tad balvanski progovoriti. Oktobra 24, 2003, pozvao je policiju da izvrši državni udar.
Balvana je snimala TV.
Legitiman poslanik. Predstavnik naroda. Ima bazu. Baza balvana je šuma.
Napomena, tek 24. feb. 2006. Evo šta novinari pišu o jahanju po balvanima:
“Ovde treba stati i objasniti da je došlo do situacije koja se u teoriji novinarstva na engleskom naziva “log rolling” ili, po naški “kotrljanje balvana.” To je kao kad grupa ljudi stoji na balvanu koji pliva u vodi, a jednom padne na pamet da počne da trči u mestu. Ostali onda, hteli ne hteli, moraju da učine isto, makar bili svesni da ih to trčanje neće odvesti nikud i da će u jednom trenutku svi đuture popadati u vodu. Kada neproverena vest jednom ode u javnost… ” (povodom frke da je u toku hapšenje ge. Mladića)
