Mržnja srbijanske Administracije i dobrog komada srbijanske populacije, prema CG, ne prikriva se. Njegovana je, podgojila se.
Politika više nije mogla da ćuti, posledice su vidljive. U broju od 23. decembra 2012. objavljeno je da je na popisu iz 2011. registrovano 30 hiljada Crnogoraca u Srbiji. Kad je umro Tito, bilo ih je 150 hiljada. Kad su patriote prelazile studenu Drinu i počeli čestitu Bosnu pohoditi, bilo ih je 120 hiljada.
Kad Politika naumi da pljune CG, ima kadar, zove se Novica Đurić. Kad treba omrčiti selo Lovćenac, imaju terenca (Petko Koprivica; simbolika je jasna – tako se zvao i onaj koji se na pustom ostrvu pridružio Robinsonu Krusou). Kad im treba “naučna” vratolomija u analizi jasnih posledica asimilacije u Srbiji – nađu još jednog Koprivicu, Časlava. Gde se mogu naći takvi kadrovi? Na FPN u Beogradu. Tamo gde nađu Bakiće, naći će i Koprivice. (Za generalno objašnjenje “cepkanja” celine srpskog bića zaduženo je u Politici, i svuđe, puno četnika, i jedan Četnik.)
U Kraljevini, svi su se u CG pisali kao Srbi. Pazite, to je bilo slobodno i spontano. Pod Titom, skoro svi su se pisali kao Crnogorci. Pazite, to je bila ideologija, nesloboda! Gnusni Đilas.
Jedino je u članku preskočeno kako su se pisali u CG 1991. Dakle one godine kad su dvije Republike bile dva oka u glavi; Srba u CG zabeleženo je (te srboeuforične godine) 9%. O tome ni zucnuti se ne smije! Tada je Milo bio uz Srbe. Kako se Milo otuđivao od Srbbbbstva, rastao je broj Srba pod njegovom torturom. Kako to? Kazaće ti se samo, ako se izliječiš od takvih sumnji; za početak, na bolne grudi privij korovsku, a ljekovitu biljku iz Boke.
Peckaće za početak, ali izdrži.
