Ranije bi došao u Beograd Matoš, čuveni AG, pa bismo znali šta je vrijedno na književnoj sceni u Hrvatskoj.
Došao bi iznenada Krleža.
Navratio bi Tin Ujević u prslim pantalonama.
Sad nas rijetko, sporadično upozoravaju na novosti tek po neki Igor Mandić, ili filozof Zlatko Paković.
Zlatko izvještava da se pojavio u susjedstvu značajan pjesnički glas: Željka Horvat Čeč, rođena 1986. Navodi njene brilijantne pjesme u zbirci: “Moramo postati konkretni” (izdanje V.B.Z, Zagreb, 2015).
1. Pesma, “Moramo”, glasi ovako: “Moramo postati konkretni/ na više načina/ bilježiti troškove, spremati račune/ slikati dijete da zapamtimo kako je raslo/ šetati psa da nas zavoli/ gledati se u oči da ne zaspimo sami/ zalijevati onu smokvu u dvorištu/ da ne uvrijedimo prirodu/ mahati ljudima i dijeliti čestitke prijateljima/ moramo šetati uz more kažeš/ a ja/ da ću početi ubijati zle ljude/ ti kažeš da sam luda/ a ja da moramo postati/ konkretni”.
2. Pesma “Ponekad razmišljam o djetinjstvu”: “Kada sam imala sedam godina/ Gađali su me gumicama/ I crtali križ na čelu/ Zapravo nisu oni/ Nego on/ Svećenik u našem selu/ rekao je svoj djeci da smo/ Mi bezbožnici, komunisti/ I da ćemo gorjeti u paklu/ Ja sam tražila u rječniku što znači bezbožnik i komunista/ I svejedno mi nije bilo jasno/ A on me pitao/ znam li kako doći u nebo/ Ja sam rekla avionom/ A on da sam ‘prokleta komunjara’ (Tog izraza nije bilo ni u općim enciklopedijama/ onim znate, Jugoslavenskog leksikografskog zavoda)”.
Rđavo smo instruisani, gospodo. Skoro da se čudimo – pa zar se tamo u Hrvatskoj – preko Drine, preko Une – smije tako govoriti?
I dijelom zbog toga smo Miloš i ja objavili članak iz fizike u FML u Zagrebu. Da pokažemo da nije baš sve tako kako jedna administracija priča o drugoj, a ona druga o prvoj. Još puno razuma je u pojedincima Balkana mimo te prljave svađe.
