Srbin Milisav Lapovac je bio, tako ispada, oko 1850. godine, uticajna ličnost u ondašnjoj Srbiji. Pretpostavljam, sjedio je, diskutovao i učestvovao u odlučivanju u krovnim institucijama ondašnje vlasti. E pa taj čovjek je jednom prilikom ozbiljno predložio da se ’pobiju svi pismeni ljudi u Srbiji, jer oni izazivaju buntove.’
Naravno da zvuči nevjerovatno, ali je izvor informacije jedan Ivo Andrić (Sveske, str. 80)! On kaže da se to može pročitati u Politici od 4. aprila 1951. godine.
Takvi su dakle bivali starosjedioci u Šumadiji i geografskom priključeniju sredinom devetnaestog vijeka. (Možda su i ’jučeranjčad’, ondašnji dodici, uglavnom iz Brda.)
Nepismen čovjek je u gardu, nepovjerljiv, kad se spori sa pismenom personom. Mislite da je spreman da sagovorniku uvaži činjenicu da je kompetentniji u nekoj oblasti, samim tim što je školovan i može bolje i zdravije da se informiše? Ne, ne. Zatvoriće se Nepismeni i glumiti knjazmiloševsku mudrinu, učauriti se. I smatrati da u tom konzerviranom stanju čuva suvu svilu svoje moći pravilnog predviđanja. On će reći ovo:
“Ti ga piši, ja ga znam.”
I tu je zauzeo nepokolebljivu busiju negantesa.
Eto, argumenti pismenog čovjeka su neka mutljavina u koju ni ne vredi zavirivati. Ja ga znam – a priori, zdravorazumski, nepogrešivo. To što si ti pismen, ha, šta ću ja tome sad, neka ti bude to izopačeno zadovoljstvo, ali je – znaj – ono nebitno za predstojeće odluke. Postoji samo moja riječ i tvoja riječ. Te dvije riječi ne pomućuje nikakva skalamerija koja se zove školovanost. To, izvini…
Ti ga piši, ja ga znam.
