Francuski filozof Klod Levi-Stros napisao je jedan esej pod naslovom “Pogubljenje Deda Mraza”.
Sredinom prošlog vijeka vodile su se u Francuskoj ostrašćene diskusije o smislu slavljenja Deda Mraza. Katoička crkva, a nije bila bez pomoći protestanata, preduzela je jednu radikalnu kaznenu mjeru. Pred djecom, štićenicima dobrotvornih ustanova, na tremu katedrale u Dižonu, spaljen je Deda Mraz.
Kao da nikad nije u Francuskoj napisana knjiga “Candide”. Kao da slavni Volter nikad nije u svojoj razornoj kritici gluposti opisao poražavajuću praksu spaljivanja Crkvi nemilih “otpadnika”.
Auto-da-fe. Svečano spaljivanje jeretika (Jevreja, vještica, naučnika…).
Šta je kler naučio od Voltera dakle? Samo to da grotesknu religioznu budnost treba još i povećati, te spaliti ekspres lonac dok nije postao lokomotiva.
U odlomcima eseja koje je prenio list Danas nijesam naišao da je Klod pomenuo Voltera! Niti se ikako sjetio da, tumačeći smisao Božića, pomene astronomski fakat porasta dužine dana (boravka božanstva Sunca na nebu iznad ubogih zemljoradnika, lovaca i stočara) poslije zimskog solsticijuma.
Božić je slava u susret novoj žetvi i berićetu.
Dočim Deda Mraz ne mrzi, ne spaljuje (daleko bilo) svoje oponente.
A jednom ovdašnjem pjesniku, porijeklom iz “budžaka otadžbine”, ne prijeti spaljivanje, ja vam jemac. Dao je svoj starački intervju Politici i pomenuo je i veličao Boga onoliko puta koliko je dobio pitanja. (Dobro, malo sam smanjio.)
