Bio sam mlađahni pionir u Budimlji kad mi je dopala ruku jedna knjižica o vulkanima. O, moje sreće! Znao sam je skoro napamet. Centralna stvar u njoj bio je opis katastrofične eksplozije vulkana Krakatau u Indoneziji. Evo do današnjih dana ne zamuckujem, niti se dvoumim, baš se tako zvao: Krakatau.
Danas možemo da se sjetimo detalja događaja pomoću interneta.
“Nešto posle 10 časova 27. avgusta 1883. Krakatau je raznela jedna od najvećih eksplozija ikad zabeleženih. Zvuk eksplozije čuo se u Australiji, na udaljenosti od 3500 km. Ostrvo se urušilo samo u sebe i pretvorilo u prašinu. U vazduh je odletelo oko 19 kubnih kilometara vulkanskog materijala. Oblak prašine digao se 80 km uvis, a potom je godinama kružio oko Zemlje, prouzrokujući klimatske promene i smanjenje letnjih temperatura i spektakularne zalaske sunca širom sveta. Poginulo je više od 36.000 ljudi. Erupcija sama po sebi nije bila toliko smrtonosna, već su ogromni talasi (cunami), koji su bili i viši od 40 metara kad se vulkan urušio, uništili 163 sela uz obale Jave i Sumatre.”
Ovih dana (kraj decembra 2018) ponovo je u žiži događaja vulkanska aktivnost u Indoneziji. Lokacija Krakatau opet ključa. Generišu se cunamiji. Više od 400 osoba već poginulo, opasnost traje.
Tako, Krakatau se javio na početku mog života da upozori one koji mišljahu da mijenjaju okolinu i najavi premoć sila prirode. I evo ga ponovo na samom kraju da potvrdi ko je gazda u ovom svijetu.
Zatvorio se krug.
