Evo primjera kako ’razmišljaju’ srpski šovinisti:
“Postoji samo srpski jezik u Hrvatskoj (kao što postoji samo engleski jezik u Americi i drugim državama). Samo tako se zove i samo ga tako treba zvati i pisati. Isto tako ne postoji ni crnogorski jezik, nego srpski jezik u Crnoj Gori. Ne postoji ni bosanski, pa ni bošnjački jezik. To je srpski jezik u Bosni. Samo tako ih treba zvati i pisati i nikako drukčije.
Srpski jezik je u tim državama uhapšen, zatvoren, strpan u tamnicu i s njime rade šta hoće. Oduzeli su mu ime, mrcvare ga i unakazuju, kao pravi dželati, samo zato što je srpski i što ne mogu da ga učine svojim. Nisu znali na koga su se namerili.
Eto, dok su Hrvati uvek skloni da sve što je srpsko bez razmišljanja proglase hrvatskim, uključujući i sam srpski jezik, Srbi su skloni da se olako odreknu srpske latinice, pisma koje su stvarali i Srbi za srpski jezik u Hrvatskoj. Zato je latinica naša, kao što je i jezik kojim se piše naš.”
Srpski jezik ima svoju azbuku i svoju abecedu, svoju ćirilicu i svoju latinicu, što nije nikakav izuzetak kod nas i u svetu, jer smo od davnina imali dva pisma – glagoljicu i ćirilicu.
Zato je veoma važno da neprekidno podstičemo zanemarenu ćirilicu, ali je takođe važno da ne uništimo i drugima prepustimo latinicu kao drugo pismo srpskog jezika. Ona je tekovina nadmoći i veličine srpskog jezika. Nisu se Hrvati slučajno mašili srpskog jezika.
Ne sme se zaboraviti važna činjenica da se srpskim jezikom ne govori samo u Srbiji nego i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, u Bosni i pogotovo u Hercegovini, rodnome mestu lepote srpskog jezika. Danas srpskim jezikom govori i piše preko 20 miliona ljudi u zemlji i u svetu. To znači da danas dve trećine govornika srpskog jezika pišu latinicom. Pred tom činjenicom ne treba zatvarati nego širom otvoriti oči.
(Dio članka iz Politike od 11. decembar 2018. Pisao Medić.)
