Napisao sam ne jednu pohvalnu rečenicu o Školi koju sam završio: Elektrotehnički fakultet u Beogradu. To sve stoji. U višedecenijskom postojanju te kuće ima se šta dostojno navesti. Ne mali broj solidnih profesora; relativno moderni nastavni programi; naučnost predavanja; svijest o značaju elektrotehnike za privredu i obrazovanje. Pa i kadrovska politika.
Ovđe posebno o natruhama nacionalizma unutar zidina tog čvrstog zdanja. Nije tajna da su katedre ETF uvijek po malo okađene srpskim troprstim svijećnjacima. (Izuzetak su naravno sobe đe je stolovao narodni heroj Dragiša Ivanović.) Mogla se nazrijeti jedna nadutost pojedinih nastavnika. A zbog čega? Pa jer su Srbi, a tako uzdignuti na naučnom pijedestalu. Dobijali su desetke na teškim ispitima, a potiču sa Vrške čuke. Da se niko nije usudio da im se približi bez prethodne vidljive snishodljivosti. Da im se priđe onako kako je onaj crv Poljak ulazio na prvu audijenciju kod Pape. (Malo sam karikirao.) To da je najbolje uradio pismeni zadatak kad-to kao brucoš na studijama, daje mu samoproglašenu prednost nad “pobijeđenima” – za sav život. Za takve puhove ništa se ne može niti smije dogoditi što bi narušilo ne “naučeničku” nego učeničku hijerarhiju. Niko ne postaje kreativan u toku decenijskog stručnog sazrijevanja, ne može se čovek usavršavati poslije studija. Ovo je samo gruba skica rušnog psihološkog zida iza kojeg se kriju i snuju u samoći. Takvo jadno prenemaganje ne ide bez nacionalizma: on je lijepak da se cigle samozaljubljenosti ne raspu po putu kojim gazi kuso i repato nedoučeno. Radovi u jakim inostranim časopisima? Ne dolazi u obzir. Ta oni su davno prepisali-preveli jedan njemački ili francuski udžbenik i to je njihova stručna legitimacija do penzije i posle penzije.
To su već i dosadne stvari sa podlogom sujete. Ozbiljniji nacionalizam se ugnijezdio u sobama sa elektrotehničkim mašinama. Tamo je bilo profesora i bez titule dr koji su vjerovali da su u samom vrhu naučne oblasti, samim tim što se nadovezuju na nešto što je radio Tesla! Oni su pozvani kao Srbi da njeguju asinhroni motor. I ako dodaju ma i jedan navoj na kalem – kokodaču: o, pogledajte moj podvig! Oni razumeju stvar i realizuju projekt. U tim sobama se njihalo čedo koje se zove Nekritički Teslin Portret. U tome su uspjeli. Sad niko ne smije da išta zucne o Tesli što je kritički intonirano. Pričao je Vlado, jer je bio nevoljni svjedok, da je profesor M. zazirao od Jevreja; jednog je studenta zvao Čifut, te je od njega očekivao samo nepodopštine. Inače lijepi spomenik Tesli ispred zgrade ETF nije mogao biti podignut a da se diskretno ne podignu tri prsta na ruci naučnika. Za njih je Tesla uvijek naučnik, a nikad ono što je bio: inventor, pronalazač. Zbog kojeg nauma je i otišao u Ameriku. Da bi se takmičio sa Edisonom i drugim inventorima. Zbog toga je i podnio patentnim Zavodima više od 700 patenata. Zbog toga i nije znao matematiku, niti imao ijednu univerzitetsku diplomu. To je sve legitimno. Ali šta će nam legije mračnih tipova koji rade na zaboravu činjenica i malanju nove fasade ugleda srpske nauke o elektricitetu?
