Mnogma se ne sviđa novi spomenik patrijarhu Pavlu pored crkve sv Marka na Tašmajdanu. Meni se uglavnom dopada: skromni čovek hoće da predahne, a nema ni trupinu da sjedne!
Uzgred, nije dobra velika bronzana glava – zašto groteskna disproporcija djelova tijela? (Tako su Beranci izlili glavonju popa Mojsija Zečevića, da naglase pametnjakovićnost tog plemenskog vjerskog čelnika.)
Kad se bolje pogleda, mi stvarno jedan tren života levitiramo nad Zemljom i nestanemo. I eta fsjo! Od krpa nerđajućeg čelika ili mramora je valjalo napraviti podlogu sa obrisima Srbije; tu i tamo da raste trnje, glog i bijeli grab. Cvijeće? Ne. Nevolja je što neke ova skulptura asocira na pozu čovjeka koji sere. Oprostite.
Problem sa popovima je i u neukosti. Vrte deset rečenica. I nemaju izbora: to proglašavaju za vrhunsku mudrost. (Budimo ljudi iako smo Srbi.) Političari lako manipulišu sa crkvenim licima. Koštunica, na primjer. Hajde Pajo pozovi birače da nam ne propadne dvodnevni referendum, važno je za budućnost Srbstva; i Paja krši Ustav promptno.
Vidio sam jednom patrijarha Pavla na ulici. Sam, mali. Sićušan čičica u crnom platnu, sa ogromnim rezervoarom dobrote. Mršav. Nezlobiv. Ide ulicom, gleda ispred sebe. Kao u transu. Nosi mačugu domaće izrade. Liči na najvećeg Poljskog filozofa Kolakovskog. Možda je ta poza bila zgodna za spomenik: put i na njemu Pavle mršavi, ide brzo ali ne hita. Napred. Ne razmišlja o abrovima. Đeca se kerebeče okolo, ali on ne haje, ne mrzi i ne protestvuje. On ide. Napreduje sitnim koracima. Krenuo je kod rođene sestre u neđelju. Sad će da uđe u autobus gradskog prevoza.
Kod sestre će skromno ručati. Nikakva neuljudna gozba. Gledao sam jednom kako su neki lokalni vlastodršci dočekali Pavla. Raskoš. Bogata trpeza u velikoj Sali. Pečenje, supe, dodaci. Prepelice. Đakonije. Šta sve nije! Uvreda!
I odjednom, neočekivan šamar za gurmane oko njega: Paja uzima i jede jabuku, zlatni delišes bi valjalo da jeste, onda žurno izlazi, bježi od bogataškog stola na kojemu ostane mnogo komađa mesa.
Tako je bilo. Ali, šta da se radi, čovjek je ono najgore što je za zemnogo vakta učinio. Preambula koštunjava će nam doći glave, ako već nije. Danas je Ustav ustava, ali ne za bahate, no za cipcijelu Srbiju.
