Novinar, možda još i školovani fizičar(?), Slobodan Bubnjević, piše za Politiku o slavi ćiriličnog slova Ћ. Spasonosna nacionalistička ideja! Priča o tome kako je Pol Dirak uveo konstantu “h bar”. Ova konstanta, Plankova konstanta podijeljena sa 2 , liči na naše slovo ћ. Dirak o tome nije imao pojma, ali ko zna? Tog fonema nema u engleskom jeziku, ali opet? Može li da nas proslavi dvadeset treće slovo ćirilice, bezvučna palatalna afrikata, koje se čuje u jezicima štokavskog narečja. Novinar na sve bubnjeve objavljuje da su to “jezici koje danas nazivamo imenima srpski, hrvatski, bošnjački”.
Nije mu se dalo da u ovoj prilici pomene crnogorski jezik.
U Crnoj Gori postoji fonem kojemu je latinični grafem ć. Čuje se u riječi ćuran. Na primer, možemo da kažemo: “Ovaj novinar je promu-ćuran.” Ali zašto bi u “slobodnoj novini” Slobodan uvodio pojam crnogorskog jezika, kad je to ionako samo srpski jezik?
Lakoća s kojom se za male pare kupi rečenica koja ne pominje crnogorski, ali pominje bošnjački uz srpski i hrvatski – smiješna je. (Ne vjerujem da su to velike pare.)
Nije tu teškoća što se pojavljuje i ćirilica i latinica. Autor zna da je Ljudeit Gaj preuzeo dijakritik ć iz poljskog jezika, da je Đura Daničić zamijenio digraf dj sa đ i tako unapredio Gajevu latinicu, on zna da srpski svojata dva pisma, no nijedno pismo ne smije da svojata crnogorski jezik!
Novinar sanja: Eh, kako bi dobro bilo da se besmrtni kvant energije zove u svim knjigama iz fizike ’će puta omega’. Tada bi trunka slave pripala i srpskom plemenu Bubnjevića…
