Crnogorska policija je 1. novembra 2018. zabranila ulazak u Crnu Goru za četiri državljana Srbije. Riječ je o političkim maloljetnicima a) MB, b) ČA, c) AR i d) DM. Pozadinske jedinice u Srbije su pripremljeno reagovale: Kako to? Mi smo zabranili ulazak u Srbiju osobama iz kriminalnog miljea, a vi zabranjujete ulazak u CG intelektualcima? Opet delikt mišljenja?
Reciprocitet zabrana je takoreći slučajnost, nije to motiv zabrane. Ali ako baš pozadinci insistiraju, vidljiv je ovog puta i politički kriminal. Kriminalno je falsifikovati istoriju; krivotvoriti suštinu politike koja je na kraju Prvog svjetskog rata bila uzrok mnogih pogibija nedužnih stanovnika Crne Gore. Crna Gora kao članica pobjedničke koalicije izgubila je na kraju rata državnost. Ponižena je, a zašto i kako? I ko je tome kumovao?
Šta se tačno događalo kad su trupe Aleksandra Karađorđevića nepozvane ušle u suverenu državu Crnu Goru opisao je srpski novinar Pantelija Jovović (koji je preživio kalvariju srpske vojske, egzodus kroz Albaniju ), jedini izvještač srpskih medija iz Crne Gore odmah nakon 1918. U predgovoru svoje knjige “Crnogorski političari”, štamparija “Vreme”, Beograd 1924, on piše:
“Slom Crne Gore 1915. i način njenog ujedinjenja sa Srbijom 1918. godina dva su kobna datuma u njenoj istoriji. Prvi datum može se nekako i pravdati ali ovaj drugi jeste najgrozniji spomen srama i stida zvaničnoga Beograda. Golgota, koju je preživljavala Srbija za vreme evakuacije kroz albanske gudure, ni približno nije ravna onoj golgoti koju je Crna Gora preživela za vreme Ujedinjenja. No sve do 1921. g. o tim nečuvenim zločinima režima nije se ništa znalo. Crna Gora sve do tada bila je za našu javnost terra incognita. Do 1921. g. već je bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova i niko, van Crne Gore, u ujedinjenoj Kraljevini o tome nije ništa znao. Tek prvi put tada beogradski “Balkan” nalazi se pobuđen da me pošalje kao svoga naročitog izaslanika u Crnu Goru. Prvi sam, dakle, ja bio kome je pala u deo ta teška dužnost, da otkrije sve zločine počinjene posle Ujedinjenja u Crnoj Gori. I ja sam ih otkrio stavljajući na kocku svoj život. Demaskiranjem zločinaca, ja sam učinio da budem s bombama i revolverima napadnut i slučaj je hteo da ostanem u životu iako sam bio teško povređen. Moje izveštaje o prilikama u Crnoj Gori, preštampavali su ne samo svi naši domaći listovi, već i jedan dobar deo štampe u Italiji, Engleskoj, Francuskoj itd. Ja sam Evropi jasno predočio da je nesrećna Crna Gora, u čast i slavu Ujedinjenja, razapeta na krstu…”
Nijedan od maloljetnika ne priznaje istinu o kojoj Pantelija govori. Negiraju tu istinu. Falsifikuju. Zbog toga su u fokusu policije. Fukse u fokusu.
Maloljetnici marširaju prema Podgorici i recituju: “Freedom is slavery”. Dočekuju ih srpski popovi dobrodošlicom “The Party says the Earth is flat.” Grle ih srpski političari i sred CG i kliču: “The Party says that ice is heavier than water.” Gromoglasni su četnički aplauzi dobrodošlice.
A neko je 1918. mučki likvidirao CG (shot from behind). Ubice su posle zločina u blissfulreverie stanju.
Idu na mjesto zločina posle sto godina i vele, mi to onako: radost kretanja bre osjećamo. (Ali nijesu šetači, no skitnice; pangalozi.) Obilježavaju nabijanje na kolac (impalement) crnogorske Kraljevine, a vele idemo u rodni kraj. Skoknuće i do Spuža, da posjete braću po naumu. Komodor lažljive flote (MB) smišlja aforizam dostojan Veljeg Dubokog. (“Želim da posle smrti živim u Crnoj Gori.”) Taj Slinky srpskog otužnog ekspanzionizma. Po tlih gmiže i grize.
Miš bijeli teror da udijeli.
Schoolmasters potonuća crnogorske majske vedrine. Maloljetni, traljavi intelektualci. Crna Gora se samodefinisala kao ekološka država. I po tom osnovu je u redu ne dozvoliti pojedincima da zapišavaju teritorije (od Rumije do Andrijevice).
