Poručnik Murat? Još jedna antologijska Andrićeva priča. (Pročitao sam je po Mirjaninoj preporuci.) Ne morate ništa suštinski znati o Hadži Loju, njegovoj buni 1878, propasti turske vlasti i formiranju Narodne vlade u te dane, okupaciji Bosne i borbama protiv austrougarskog okupatora – to neće suštinski umanjiti univerzalnost teme, ljepotu jezika, majstorstvo provijedanja. Priča je napisana 1938.
Nijesam valjda pogriješio sa konstrukcijom “u te dane”. Htio sam da naglasim kako autor počinje priču baš riječima: U dane Hadži Lojine bune… Ja bih napisao u danima, i nije pogrešno zar tako poštovati padež. Ali Andrićev idiom ima poseban starinski šmek i odlično stoji na početku priče.
Ono što doživljava i preživljava poručnik Murat ima opšteljudski smisao i univerzalno značenje za sudbinu malog čovjeka u bunama, kad se mase uzrujaju kao košnice.
Čitalac vidi, posredstvom majstorskog Andrićevog razvijanja radnje, da su odjeća na čovjeku i obrazovanje u njemu i logika u mozgu i vjera u srcu i svakodnevna rutina na poslu – da je sve to magloviti dekor ljudski u sudnjem času kad jedinka postaje čestica prašine u istorijskom vihoru.
Ova se Andrićeva priča ne pojavljuje često u izboru njegovih priča, koliko mogu da zapazim pomoću moga ograničenog iskustva. Zašto, ne znam. Niti je predugačka, niti je ideološki ostrašćena bilo kako, niti narušava okvire koji su poželjni za jednu izabranu priču.
Ali Poručnika Murata čitam sa posebnim oduševljenjem, uvijek sa dodatnim ovim ili onim naukom. I ne dosadi mi. Mislim da bi ova priča dostojanstveno pokrivala svoje svrstavanje u knjizi Andrićevih izabranih priča, ako ne odmah pored Mosta na Žepi, onda bar neđe po sredini knjige.
