Isak Babelj je bio dobar pisac i produktivan književnik. To je moguće kad je autor talentovan i uz to vredan (Я работаю, как мул). Insistirao je na jasnom stilu. Bio je protivnik duge, zamršene rečenice. Lozvar od rečenice bolje je preseći tačkama na nekoliko mjesta. Zakon za pisce je kratka rečenica. Jedna rečenica za jednu misao i jedan oblik. Ako je tamo metafora, neka je precizna i tačna.
I dobro, to je njegov recept. Pitali su ga i on je objasnio. Staljin ga je strijeljao 1940. godine. (Razlog strijeljanja po prilici nije bio dužina rečenice.)
Mngo je istaknutih književnika, bivših i sadašnjih, koji ne obraćaju pažnju na Babeljova stilska upozorenja. Neki od njih su autori rečenica koje su prave lingvističke pantljičare. Borislav Pekić je znao da prekardaši tom smislu, ali sumnjam da je svjetski rekorder.
No ima i pisaca koji se približavaju, voljno ili slučajno, Isakovom idealu teksta. Čini mi se da je Herta Miler (Nobelova nagrada 1909) pravi predstavnik ove klase pisaca. Njen roman “Čovek je veliki fazan na ovom svetu”(poklonili mi Stankovići 20. februara 2018) jeste skup ultrakratkih rečenica, zvali smo ih proste rečenice, u osnovnoj školi. Ne mogu da nađem njenu rečenicu u koju bi prirodno gramatički mogao da umetnem tačku.
Evo prve rečenice romana: “Oko spomenika ratnicima rastu ruže. One tvore čestar. Toliko su se razrasle da guše travu. Cvetaju bele, smotane čvrsto kao hartija. Šuškaju. Sviće. Uskoro će dan.” Nije nemoguće sve ove rečenice utopiti u jednu jedinu. Ali o stilovima, … kako ono bješe…
