Francuska je podigla 15. jula 2018. pehar Žila Rimea: postali su prvaci svijeta u fudbalu. Dosta je onih posmatrača kojima to nije sasvim po volji. Domišljati su u navođenju razloga za osporavanje ovog uspjeha Trikolora. Posebno je mučno slušati trabunjanja da je francuska reprezentacija “previše crna”. Zbilja, većina reprezentativaca ima dominantan tamni pigment u koži. Još se da zapaziti da nijansa mrkog varira od blage preplanulosti osunčanog turiste do crnila čistog uglja. Selektoru to ne smeta. Svi su ti momci francuski građani i sjajni fudbaleri koji srčano brane boje svoje domovine. Najmlađi i najbolji među njima je tinejdžer Mbape; mladić stavlja do znanja svakoj protivničkoj reprezentaciji da je upravo on ona potrebna differentia specifika koja vodi i dovodi francuski tim do pobjedničkog trona.
Rasisti ne respektuju kvalitete igrača koji igra za Francusku, a boja lica mu je boja pržene kafe (zbog toga ta opasna zakerala i jesu ogavni rasisti).
Ono što je začuđujuće, “evropski” rasisti potpuno prihvataju crnce kad ovi preplavljuju košarku i atletiku u Americi. U stanju su da se do imbecilnosti dive umijeću i rezultatima nekog Džordana ili kako se već zove taj crni sportski džin. Ali, molim vas, da se u srcu Evrope sport prepusti, kao što čine tamo preko “bare” u SAD, crnoj rasi – to je, dozvolite, skaredno…
Sjajna je slika kad Francuzi masovno slave osvajanje titule svjetskog šampiona, veseleći se na onoj poljani ispred Ajfelove kule. Kliču oni podvigu svoje “šarene” ekipe koja zdušno pobjeđuje u dresovima na kojima je nacrtan onaj drčni pijetao, koji filozofski smireno poručuje: jedan smo rod.
