Posle Titove smrti požurili su političari i tajkuni u grabež. Bješe običan građanin vesma osiromašio. Svaki naraštaj doživi makar jednom onu strašnu bahatost vlasti koja ne vidi običnog čovjeka. Mala prebogata klika bezdušno je gledala kako nastavnik kupuje od cijele svoje plate dvije škatule duvana…
Napisao sam tada protestnu pjesmu, neke ogorčene rime pod naslovom Car krči Šervudsku šumu! (Stavio sam te stihove između korica knjige NE, na strani 18.) Pjesmu sam završio ovako: “umesto robina huda / pojavi se juda / i njegova rodbina / zaposjednu drume / oko šervudske šume / i globe sinju / sirotinju / o, čuda / (u vremena huda / bez robina huda)”
Dopriješe ubrzo do mene glasi od jedne nadobudne književne budaletine: ova pjesma ne valja ada sa etičkog stanovišta, a htela je da probudi u čitaocu etički protest i razvije samilosni stav prema građaninu u raljama nemaštine. Hm.
Argument je bio ovaj otprilike (zaboravio sam detalje pa i ime kritičara): daleko od toga da je Robin Hud poštovanja vrijedan borac za klasnu i svaku drugu pravicu. Taj se outlaw znao fino da udomi pod kišobranom vlastele i samog Kralja zemlje Engleske.
A istina je ova: pravični (ilegalna pravičnost!) odmetnik Robin Hud strogo je razlikovao milosrdnog vladara (brave and generous man) od zlog vladara (tyrant, shameless king). Ama, legenda priča o nepravdama u 13. vijeku. Nije Robin imao program da ruši feudalnu državu – nema on tu moć – već da bar u lokalu on i družina pomognu bijednicima koje terorišu bezdušni bogataši (evil lords). Evo kako zbori plemeniti Robin: “They speak the teaching of the blessed Jesus with their mouths, but their fat bodies and their black hearts deny Him every hour.”
Robin je oduzimao “prihod” zlim vlasnicima, koji su drsko, nepošteno, uz teror prema sirotinji, uvećavali svoje imanje, a nepopravljive razbojnike (marauders) među njima je ubijao i palio njihove brloge (slain the evil lords and burned their den). Oduzete novce, uz pedagoške lekcije lopovima, dijelio je gladnim starcina, utučenim ženama i mršavoj, izgladnjeloj đeci. Robin je ovako govorio zlom, omrznutom Gaju od Gizborna: “Thus my sword hath avenged, by the aid of the pitiful sweet Virgin, all the cruelties and oppressions which thy evil will and cruel mind hath caused – the torture of poor men by hunger, scourging, and forced labours, the aching hearts of women and children, whom thy evil will did not spare from blows and tears. Would that my sword could slay as easily the tyranny and wrongdoing of all those in high places today who make poor men weep and suffer! “
U jednom teškom, no uspješnom obračunu sa nezajažljivim nasilnicima, kaže Hob of the Hill svom masteru: Ostao je još samo jedan zlikovac kome treba skinuti glavu ( Sir Roger of Doncaster). Robin ga koriguje: “Nay, Hob, there are a many of the enemies of poor men who yet live in their strong castles and carved abbeys whom I shall never slay.” Odmetnik je svjestan da napornom i krvavom poslu opamećivanja ljudskog društva kraja nema. I taj Roger će mu na kraju doći glave. Podmitio je opaticu, inače Robinovu rođaku, da učini krvavo delo. (Toj opatici je Robin prethodno odbio da da svoj novac i imanje, kao donaciju opatiji; rečima “little wealth have I, nor shall I ever spend it to feed fat monks or lay nuns. While my forest freres stay with me, and I can still use the limbs God hath given me, I will bide in the greenwood. “) Rođaka je pustila da curi krv iz vene zanemoćalog hajduka (primitivni ondašnji metod liječenja bolesnika, do skoro korišćen i u nekim našim krajevima) i pride ga uspavala napitkom sa drogom. Opatica, plaćeni ubica!
Hajde da pomenem i inverzni fenomen. Postoji životna filozofija koja kaže da treba uzeti od onog koji nema i dati onom koji ima. (Ozbiljni uvidi bi potvrdili da je to glavna magistrala ekonomije kroz istoriju.) Kad se striktno poveže sa legendom o Robinu, ova inverzija asocira na šalu i upućuje na strip-junaka Superhika. Ali i bez čitanja Karla Marksa zaključujemo da je đavo odnio šalu, čim se sjetimo onog mjesta iz jevanđelja po Mateju đe se izrikom veli (MT 25:29): “Jer svakome koji ima daće se i preteći će; a od onoga koji nema – uzeće se i ono što ima.” (Citirano prema prevodu Emilijana Čarnića, Novi Zavet, izdanje Biblijskog društva Beograd, strana 56.)
Divan i naravno tužan je način kako je Robin Hud odredio mjesto svog groba. Zamolio je vjernog Malog Džona da mu pomogne u naumu, zadnji put zategao luk i strelu odapeo u pravcu šume. Tu đe se strijela zabola u humus, pored puta, među čestarima, iskopali su grob za čovjeka koji je prešao u legendu: The best-loved outlaw of all time. Koliko je tek nas koji se ne usudimo da ovako skončamo i izaberemo grob, već dovodimo odurne opate da nas opoje i otpreme na “vječni put”.
Strepimo za fikciju koju obzirno zovemo spas duše (salvation for the soul). (9. april 2018.)
