U martu 2018. zabilježeno bar sedam mafijaških obračuna u Crnoj Gori. Prašte pištolji, bez praštanja. Odjekuju eksplozije.
Vijest iz Podgorice – jedna mrtva osoba u eksploziji auta (klasičan manir usmrćivanja “dužnika”).
Onda krajem mjeseca: Dvije osobe poginule u puškaranju. E, dešava se. Vjerovatno u nekom zapećku Republike? Ma ne – u glavnom gradu. Vjerovatno u nekom zabačenom sokaku Podgorice? Ma ne – u strogom centru. Vjerovatno u gluvom noćnom času? Ma ne – u podne, naočigled mnogih građana.
Kad mafijaši zanemare elementarne obzire, stvar je ekstremno ozbiljna u državi. Jedna od one dvije poginule osobe je slučajni prolaznik Jovanović. Čovjek je trgovao, ili šetao, ili razgovarao i susreo se sa zalutalim metkom. Zločinci pucaju jedan u drugog, ne hajući za okolinu. A okolina su zgrade, drveće, prolaznici…
Kako je moguće da plaćenici brojnih udbi ne vide ništa i ne znaju ništa? Oni su neobaviješteni za debelu platu. Trgovci drogom, ili učesnici u bilo kojim drugim nelegalnim poslovima, više ne haju za “diskreciju”: kad vide dužnika ili konkurenciju, otvaraju vatru u svim okolnostima. Toliko se osjećaju neuhvatljivi.
Osjećaj neuhvatljivosti koji prožima kriminalce u uskoj je vezi sa stanjem permanentne izborne groznice u društvu. Svako malo su neki izbori. O izborima kad je riječ, svi su stanovnici birači. Sa biračima valja oprezno, ne ljutiti ih. Ko već nije uhapšen, daje nekome glas. Pardon, i uhapšeni glasaju, privode ih glasačkim kutijama sa puno takta, demokratski nadutijeh prsa.
Često jedna politička grupa odnese prevagu nad drugom za ne više od pedeset glasova. Hoćemo li gledati i moralni kredo te dragocjene skupine? Pih.
