Dr Vladeta Jerotić pronašao je negde zaturenu narodnu poslovicu “Robom ikad, grobom nikad”. Ona mu je poslužila da se u članku lepog naslova “Čovek se koleba između slobode i hleba” obrecne na klasično školsko rodoljube, kakvo je ono bilo u Jugoslaviji četrdeset šeste i kasnije, sve do nedavno. Prekoreo je srpske rodoljube pre svega, koji su u smutnim danima četrdeset prve godine odbili da uđu u savez sa Adolfom Hitlerom i silama Osovine i na burnim uličnim protestima “pocijepali” ugovor sa đavolom.
Profesor veli da je 1941. Njemačka bila najjača sila sveta (jača od Amerike) i da je, stoga, trebalo pognute glave ćutke pozdraviti posjetu i ugostiti zavojevača. Posledice martovskih protesta i raskidanja Pakta okarakterisao je ocjenom da smo ubrzo bili suočeni s crnim bilansom – postali “i rob i grob”.
Ovaj stav je i istorijski pogrešan i odurno neetičan. Na stranu što nas obavešteni autor ne upozorava da poznata parola (bolje grob nego rob) nije naš etički proizvod, već usklik koji se davno prije 41. mogao čuti u uzavrelim stanjima i komešanjima nekih evropskih društava (videti dalje u tekstu).
U veličanstvenoj ofanzivi protjerala je Jugoslovenska narodnooslobodilačka vojska fašističke horde iz naših zemalja; oslobodila je Otadžbinu. Istorijski je tačno da smo u maju 1945. bili slobodni ljudi, a ne porobljeni narodi. (Svi slobodni? A, ne; izuzetaka je te godine bilo svuda u Evropi: petena i kretena i u Francuskoj, i u Norveškoj, a tek na Balkanu.)
Bilo je grobova, kao u svakoj slavnoj epopeji za zlatnu slobodu. Mnoge grobove iskopali su naši susedi koji su mislili kao i akademik:da se priklonimo snažnom Adolfu. To je činjenica.
Neetično je mlade naraštaje učiti da nikako ne pružaju otpor snažnijem. Ako slavljeni autor i misli da je u pravu, bolje bi bilo da ćuti; da pusti omladinu da sama formira svoj stav o eventualnom budućem otporu okupatorskim snagama, ako do takve nevolje ikad dođe.
Doktor Vladeta je našao uporište u još jednoj poslovici: “Idi mudro, ne čini ludo”. On misli da je trebalo ići mudro sa nacistima, da se ne bi dočekali crni dani kada smo dobili i goreg tlačitelja kulture i vere posle Drugog svjetskog rata. Goreg, a iz redova sopstvenog naroda! Po Jerotiću, bolji su bili fašistički okupatori od domaćih oslobodilaca.
Mudrost naših akademika otišla je predaleko.
No, šta misli psihoterapeut Vladeta: Je li trebalo ući u Prvi svjetski rat? U kojem je ropstvo i pogibelj naroda bilo onoliko? Ili je sve oprošteno jer su monarhisti opet bili na vlasti 1918?
Ove dileme će akademik dovesti u red povodom neke druge poslovice koja je (kao vazda) pravoslavna: potiče od Boga i Monarha, od Patrijarha i Vojvode. Sačekajmo.
Sad, s poslovicama je napokon ona vječna muka – preoštar sud rečen s premalo riječi, a treba da obuhvati premnogo pojava! Ako je poslovica relativno solidna misao kad se primeni na život malog građanina Đorđa Đorđevića (iz priče Iva Andrića 1960.), može biti neupotrebljiva ili ranjiva kad se primeni na opšte društvene okolnosti (kultura, vjera, rodoljublje…).Mali primer: poslovica “Dug je zao drug”. Zbilja, Đorđe Đorđević se užasava duga. Šta ako se firma, ili banka, čak država zaduži? Pitajte nobelovce-ekonomiste! Pitajte onog Varufakisa! Ni približno dug nije katastrofična pojava.
(Dodatak. Ovo sam pisao na sajtu jejevice.info 27. marta 2017:
1. Двадесет седмог марта 1941. изашли су умни Србијанци на улице и тргове својих градова. Мислим на оне одговорне грађане који су већ тада уочили да се морају супротставити нарастајућем злу фашизма, а пре свега раскинути ланце недоличног Пакта. Били су то патриоти по најчистијој дефиницији тога осјећања. Није их било мало у Србији. Узвикивали су пароле које су без сумње аутентична баштина слободарства, оне пароле из директоријума где се чувају сећања на независност и достојанство. Чуло се тога дана у Београду: “Боље гроб него роб”. Ми нисмо измислили овај узвик, али на српском најмелодичније одјекује! Реч је о пароли која мора остати видно истакнута у излогу културе пост-југословенских народа. Заиста, не може се језгровитије исказати порив човечности у једној државној заједници.
2. На жалост, постоје историчари и политичари који, ето, имају резерву према двадесет седмом марту. Они се мрште на помисао да постоје хероји и подвижници слободе, који могу и живот дати за змајјовинске и ђуројакшићке идеале. Њима се не скакуће по босанским планинама у надгорњавању са окупаторима и њиховим помагачима. Ма ни по асфалтираним улицама. Они с правом искаљују бијес на идеју Јасеновца, али не питају се откуд и како Јајинце. Мрска им је парола “Боље гроб него роб”. Имају често дипломе филозофског факултета, група за историју.
3. Радије умрети него ропски живети –свијетла је европска парола. Поклич бриселске револуције, средином ускомешаног деветнаестог века гласио је баш тако: “Plutôt mourir que vivre esclaves.” Ту чињеницу наглашава Зилахи у Пурпурном вијеку, на страни 74.
Но добро, шта је онда онај одважни узвик Боље гроб него роб, на улицама Београда 27. марта 1941? Увозна парола, плагијат или креација домаћег патриотизма? Или просто мудар одговор срчаних људи, наших предака, у правом историјском моменту?
Одговор је очевидан. Белодано је тужно понижавати акте слободоумља пљувањен на пароле неутемељено осумњичене као комунистичка улична бука. А било је таквог ревизионистичког задаха у “освртима” десничарских кликојеба, доктора историјски наука.)
