Od kad se latio da piše, pisao je Ivo Andrić samo uzorno. Ali čini mi da je 1935, kroz svoju petu deceniju, pisao i brilijantno. Pomislio sam to, da tako kažem, kad sam čitao njegovu priču Ruđanski begovi. (U knjizi-kolekciji svih Andrićevih priča (Andrić, priče, sve priče u jednoj knjizi – Laguna, 2017, Beograd) nailazim na nedoumicu. U Sadržaju piše bregovi; naslov na strani 248 glasi begovi, ali iznad svake stranice teksta opet piše bregovi! Bregovi ili begovi? Meni se čini da je reč o begovima, a bregovi su tu ionako vječni ambijent.)
Begovi u Rudom (krajem avgusta 1878 vijećaju kako da dočekaju akstrougarsku okupacionu vojsku: ćutanjem, s darovima ili otporom? Najstariji, Huseinbeg Perlez govori prazno – mudro i nejasno (sic!). I svi drugi begovi govore u istom neobavezujućem stilu.
Ali je izuzetak Ibrahimbeg Hamzagić. On je zato da se sklone porodice u zbjeg, a muškarci da brane ognjišta – u Rudom je odvajkada otpor zavojevaču sudbina muškaraca, a ne pitanje trenutne odluke stanovništva.
Jedini beg koji nije riječ rekao na savjetovanju bio je Ibrahimbegov mlađi brat Alibeg Hamzagić. Svi ostali su iznijeli dvosmislenu pomirljivu riječ, i bili u duši protiv Ibrahimbegove egzistencijalne filozofije.
Sjutradan su strani vojnici ušli u Rudo, koje je izgledalo napušteno. Iznenada je iz zaklona pucao Ibrahimbeg, ubio jednog okupatorskog vojnika, i ubrzo i sam poginuo. Vojska je napredovala, ali čuo se još jedan ili dva pucnja: Alibeg je opalio i osvetio sebe i brata, ubio je u stvari dvojicu uzurpatora. Braća su poginula, ali ne uzalud, daleko bilo.
To je bio cio otpor Ruđana. Dva brata brane Rudo. Ovo je sjajan detalj u priči: Alibeg i Ibrahimbeg ne govore među sobom. U nekoj su svađi godinama. Ali u najvažnijom stvari, odbrani kuće i varoši, mlađi slijedi primjer starijeg, nijemo, bez suvišne riječi.
Takav je bio odnos snaga: protiv vojne tuđinske formacije jedan ili dva inokosna pregaoca i čuvara časti, a stotinu oklijevala i posmatrača. Je li to tako samo u Rudom, i samo tada? Ne, nego svuda i svagda. Tako se borio šerif u filmu Tačno u podne. Tako su Beranci dočekali Italijane četrdesetprve, tako… Jedan ili dvojica su čuvari vatre i istorijske časti. Bili begovi ili ne.
Za Hamzagiće kaže Andrić da vode porijeklo od dobrunskih Rajkovića. Stara, hrabra, sposobna loza, starosjedeoci. Eto pravog motiva da se stavi eksploziv ispod spomenika nobelovcu u Višegradu, kad se ukazala prva prilika u čarkama krajem dvadesetog vijeka.
Odlično ispada i Andrićevo pričanje o varošici Rudo; “Ko tu živi, taj stoji na straži, hteo-ne-hteo, jer nit vojska na svom putu može zaobići Rudo, nit se Rudo može ukloniti vojsci.” Tako je (neslučajno) i Prva proleterska vezana za ovaj toponim; šest godina pošto je Andrić stavio tačku na kraju svoje kratke povijesti, u Rudom vidimo proleterski stroj…
A stil Andrićev dabome jezgrovit. Tankovrha džamija. Besputna planina. Orah koštunac. (Podvlačim neke pamtljive sintagme u tekstu.)
