Zvezde što kažu, nije opovrgljivo. Ovo je prijateljski komentar na Bucatijevu jednu lirsku opasku.
Čitam inače dobru priču Grbe u vrtu. Zapala mi je za oko rana rečenica:
Ponekad, u nekim noćima ne postavljam sebi pitanja, zvezde su gore iznam mene sasvim glupe i ne govore mi ništa.
Lirski, previše lirski za jednog Dina Bucatija. Hoće li biti baš tako sa zvezdama gore (i na sve četiri strane)?
Ali baš: zvezde što kažu nije opovrgljivo! Njihov šapat (treba imati oštar sluh)govori uporno i svakom o najdubljim istinama Sveta. I sam podatak odakle se javljaju govori istinu o početku, možda i o kraju univerzuma, i još o istinama između. Taj je signal jedan od retkih, možda i jedini, koji priča o prapočecima.
Zvezde beže od nas! I mi razmišljamo kako će dalje da nastavi ovaj nepojamni “uređeni haos”. Hoće li širenje biti nezaustavno? Hoće li Materija da se sunovrati u još mističniju Tačku? Sva su ova pitanja za Dinovu literaturu, to vidimo na mnogo primera iz zbirke njegovih pripovijedaka.
Nedovoljno čujemo, možda one već odavno govore da na planetama oko njih imamo sapatnike.
Da ne trošimo riječi na zvijezdu koja je ovog trena ispod horizonta, ali će se već ujutru zvati neporecivo, dragocjeno Sunce.
Kad bi zvijezde zaista umukle, kako god to bilo nezamislivo – eto nas u tamnici neobaviještenosti.
(Al’ opet, grešan, grešno sam pevo —Ranjeno srce naroda mog!)
