Istoričar Predrag J. Marković napisao je 10. februara 2018. opet članak za politikin dodatak subotom – Kultura, umetnost, nauka. Tema mu je Albanci u srpskoj kulturi.
Čega se nije sjetio da pomene: Musu Kesedžiju; Marka Miljanova; Grigorija Božovića; Paja Jovanovića; Domanovića; Tolstoja; Ljermontova; Selenićevog Istrefa; šote; Kapetana Lešija; Đorđa Martinovića; Srđana Karanovića, Gorčina Stojanovića, bese…
Ovakve autore bolje je procenjivati po onome što nije pomenuo. Nije pomenuo svijetle primjere Dimitrija Tucovića i Radovana Zogovića. Što se ne smije – ne smije. Preskači. Sklanjaj sa Slavije i sklanjaj iz istorije i književnosti i esejistike. Sklanjaj odsvuda.
A tužno je pročitati kraj članka:
“Možda ćemo lasnije proći u toj Jevropi ao uspostavimo najmanji zajednički imenilac za naše nesrećne narodiće. Neke praktične korake, za obične ljude. Možda zajedno da `pocukamo´ na evropska vrata?”
Zašto tužno?
U NZI spadaju, o Predraže vraže, Dimitrije i Radovan. Rodili su naši narodići ljude koji su pravili praktične korake za obične ljude. Cukali su na vrata budućnosti i prosperiteta.
Prećutkivanje nije ni kultura, ni umetnost, ni nauka.
Znate li šta je najveći paradoks ovog malog eseja u dnevniku politika? Autor PJM koji zaobilazi levičare i socijalističke prvake naše istorije danas je u Socijalističkoj partiji Srbije.
Kao običan član? Ma jok. Potpredsednik SPS.
