Džordž Orvel je pisao Životinjsku farmu od novembra 1943. do februara 1944. Ratne godine, teške ne samo za Engleze. Mnogi su mislili na Ostrvu da je punački Čerčil ušao u rat sa Hitlerom prerano, nedovoljno spreman i tog časa bez bratskog razumijevanja velikih zemalja svijeta. (Van diskusije je danas Čerčilova pozitivna istorijska ulogu zbog nekalkulantskog šamara Hitleru u ranoj fazi monstruoznog Rata.).
Alat koji u svojoj Bajci koristi Orvel star je. Još je grčki basnopisac Ezop savršeno znao da slika ljudsko ponašanje tačnim izborom određene životinjske vrste. Orvelovo nijansiranje ove umjetnosti je nenadmašno. Zadržaću se kratko na lik Skvilera (Squeale).
To je mali, debeli krmak okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. “Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi skakutao je čas na jednu, čas na drugu stranu i mahao repom koji je djelovao nekako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorio da crno može pretvoriti u bijelo”. Ovako nam Orvel, na početku II Poglavlja, skreće pažnju na ovaj živopisni lik.
Na mnogo mjesta u knjizi je briljantno ilustrovano kako se to nešto crno pretvara u bijelo. Čitalac vidi i zna da su kroz tirade druga Skvilera opisani postupci i demagogija političara svih epoha.
Ipak, talenat Orvelov je takav da iole upućen čitalac vidi ko je u Engleskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata prototip za karakterizaciju ovog “debelog krmka okruglih obraza”.
Neću reći; satira ne trpi bukvalne eksplikacije. Ali ono skakutanje oko mikrofona, čas na jednu, čas na drugu stranu…
Bravo, majstore.
