Intervju Milovana Danojlića “Politici” 17. septembra 2017. Kad god ne govori o politici, koju priznaje za nužno zlo, ali koju ne prihvata kao šansu za karijeru jednog pesnika – odličan je.
Kad govori o pesničkom žaru u Jugoslaviji pedesetih, ubedljiv je. Misli da je ondašnja intelektualna atmosfera bila jača i zdravija od današnje. Veli da neoliberalni kapitalizam ič ne haje za pesnike.
Sasvim ljudski, opravdava svoju podršku Slobodanu Miloševiću i danas. On to obrazlaže najbolje što se može, potrebom da u ratu budemo sa svojima.
Ipak, preteruje; kad kaže da će oni koji nisu dočekali u Beogradu leš Slobodana Miloševića iz Haga biti zaboravljeni, neće ih biti ni u fusnoti. U tom stavu ima zlobe. Elitizam često poseže za zamenu teze: o meni će se govoriti, o tebi neće. Pa, govoriće se o lepoti stihova (Zašto ste se, o, kamile, u pustinju osamile), ali ne o valjanosti držanja strane nevaljalom šovinizmu.
Važno je da običan čovek pokaže zdravu moralnu građu i u tom značajnom društvenom poslu građanin nije nezapamćeni marginalac. A kad budemo pričali o poeziji, pamtićemo kvalitetne poetske doprinose. Dakle, zamena teza; i ona nedobra odbranaška taktika: mene štiti moje stvaralaštvo, ono će upozarok oprati moju društvenu biografiju.
Protiv tog poroka napisao sam članak sa idejom da je čovjek ono što je najgore uradio. Taj etički princip drži čoveka uvijek na čistini, bez sumnjivih zaklona.
