Kad je Pekić robovao, vidio je i doživio svašta, pa je potom to svašta i napisao. Nastali su debele memoarske sveske Skakavaca.
Na jednom mjestu, a da bi efektno i promptno napakostio svojim arhineprijateljima komunistima, ironiše na račun sudije Stijovića, da li bješe Radonja? – ne sjećam se.
Taj Stijović, piše Borislav, razgovarao bi sa na smrt osuđenim čovjekom. Pitao bi ga uljudno, kakvu smrt želi; njegovim riječima: “Voljka ti vješanje, voljka ti strijeljanje”.
Pekić vjeruje da je time opisao sušti blam bahatih pobjednika komunjara.
U romanu Purpurni vek piše Lajoš Zilahi, u mom primerku na strani 295, sledeće:
“Po naročitoj milosti Franje Josifa, četvorica među na smrt osuđenima izbegli su smrt konopcem. Oni su imali privilegiju smrti Pulver und Blei, odnosno od baruta i olova. Ovakvo izvršenje smrtne presude je manje ponižavajuće. Oni su izdahnuli sutradan, pokošeni plotunom streljačkog voda.”
Šta da se radi.
