O ulozi lijepog u afirmaciji istine tačno je govorio Čehov, a najbolje i najdalje o tome dobacio u priči Kod kuće.
Advokat Bikovski je jednog dana iznenada suočen sa neprijatnosti u porodici. Maloletni sin, dečačić, uhvaćen da puši! I da čini cijeli niz nepodopština. Šta činiti, kako govoriti?
Otac prvo savjetuje, iznosi racionalne argumente. Ne ide baš najbolje; optužena strana ima iskrene, dečije kontraargumente.
Otac onda mijenja taktiku; priča poučnu bajku, koju je smjesta izmislio. I gle čuda! Pouka zavijena u umjetnost stiže do dečijeg srca. Postignut je pedagoški cilj, ali ne naučnim metodom kojim se diči pedagogija, već alegorijskom jednom oblandom u umjetničkom pristupu problemu. I sam začuđen iznenadnim vaspitnim uspjehom, advokat govori:
‘Why is it that morals and truth must not be presented in their raw state but always in a mixture, sugar-coated and gilded, like pills? It is not right. That sort of thing is falsification, trickery, deceit – ‘ (Namjerno citiram u engleskom prevodu, da se osjeti kako se istinski umjetnički kvalitet može prevesti.)
Onda je otac i rezigniran:
‘Medicine must be sweet, truth must be beautiful; this has been man’s folly since the days of Adam. Besides, it may all be quite natural, and perhaps it is as it should be. Nature herself has many tricks of expediency and many deceptions – ’
Na kraju je junak priče potencirao nešto što mi se učinilo poznato. On primećuje i naglašava ‘the public who could only assimilate history by means of legends and historical novels and poems’.
Stvarno, šta mi znamo o istorijskim faktima u vezi sa Kosovskom bitkom? Ako je i bilo nekih materijalnih dokaza u vezi s tim istorijskim događajem, a moralo ih je biti nekada, sada “znamo” samo ono što smo asimilirali preko legendi i istorijskih romana i naročito junačkih narodnih pjesama. Javnost drugačije i ne formira utiske nego tako – iz pričine priče o pričanjima. Imamo u muzeju polomljeno koplje? Eno zastava s Vučjeg Dola! Ako, ako, ali zovite Đeda s guslama…
O tome nam kazuje Čehov. I on naravno ne naučnim, suvim nabrajanjem već – umjetničkom formom kratke priče.
I nije čudo što smo odmah razumjeli. I jasno nam zašto se baš ova Čehovljeva priča toliko dopala jednom Tolstoju.
