Da li pisati satiru, posebno u turobnim vremenima? Ima jedan ubitačan primjer (ubi-tačan), koji je uočio Z. Paković. On piše 17. jula 2015, sjećajući se desetogodišnjice smrti književnika Miodraga Stanisavljevića:
“Najzad, Stanisavljević je pisao satirične novinske tekstove jer je jedino taj žanr tada i ovde predstavljao najpotrebnije štivo, istinsku literaturu sopstvenog vremena. Stoga je nelagodno kada, u petom tomu – koji su o pesniku ispisali drugi – čitamo sledeću primedbu: “Nisam razumeo to što je on, koji je u pisanju svoje lirike bio izuzetno odmeren, u pisanju svojih satira katkad gubio meru. Što je gubio visinu. Možda je to gubljenje mere i visine nešto što se, kad je taj žanr u pitanju, podrazumeva. U trenucima kad mi se činilo da je Mišin polemički žar veći nego što treba pitao sam se da li je on, preselivši se u jednu sebi tuđu oblast, izneverio svoju pesničku prirodu.” Ovo su reči, takođe pesnika, člana SANU, Ljubomira Simovića. Tako, dakle, jedan pesnik-akademik misli i govori o poeziji, geografski zaneto, kao o visu do kojeg ne dopiru nikakvi glasovi zbilje, i tako preporučuje stišavanje polemičkog žara za vreme najgoreg političkog režima u istoriji Srbije.
Ali, akademik je u nečemu strahovito u pravu: da nije bilo tog polemičkog žara i drukčijeg shvatanja lirike od akademskog recitovanja na osunčanim visovima, vrlo je verovatno da bi Stanisavljević i danas bio među živima. Ugledan i sit, mogao bi vikendom da odlazi u prirodu, da bezbrižno šeta i bere pečurke i da, kada je to potrebno, napiše prigodan tekst sećanja za sabrana dela nekog umrlog pesnika koji nije imao “mere i opreza”, što će reći: malograđanskog i egoističkog obzira.”
I malo je dobio po prstima najedeni akademik.
