Pred novu 2014 umro je Ljubomir Tadić. Nema ništa ispravnije nego dati celinu biografije pokojnika. Za ovog akademika to je učinio Mirko Kovač:
“Ljubomir Tadić je, dakle, od filozofa prava i slobode, mislioca koji je promišljao politička pitanja i pogubnost ideologije (većina filozofa okupljenih oko Praxisa početkom 70-ih isticala je pogubnost nacionalizma za društvo jer, prema njihovom mišljenju, nacionalistička koncepcija negira onaj slobodni revolucionarni angažman ljudske ličnosti, koji u sebi sadrži kreativni marksizam), sveučilišnog profesora u Sarajevu, a potom u Beogradu, praxisovca, člana SANU od 1985. godine, postao gorljivi nacionalistički glasnogovornik. Među prvima je, uz Dobricu Ćosića, osjetio da je nacionalistička ideologija njegova baza jer je, sasvim odbacivši svoje temeljne filozofske stavove, stao na stranu Slobodana Miloševića. Kao veliki prijatelj Dobrice Ćosića potpisao je čuveni Memorandum srpske akademije nauka i umjetnosti, koji prema mnogima, zbog stava o nacionalnoj ugroženosti Srbije, predstavlja uvod u rat koji će potom postati surova realnost. Ljeta 1990. godine Ljubomir Tadić izjavljuje[1] : “Pojava nacionalnih partija u Srbiji je u suštini pojava srpskog nacionalnog pitanja na istorijskoj pozornici, zahtevu srpskog naroda da u jugoslovenskoj zajednici ima jednaka prava sa drugima koji u njoj žive, a nikako veća, pogotovo ne privilegije… Srbi su sopstvenim snagama stvorili svoju državu, dok druga strana nikada nije stvorila vlastitu državu, bez obzira što su imali neku kvazidržavu u okviru nagodbi sa Mađarima, sa Austrijancima.” Otvoreno podržava nacionalistički koncept Slobodana Miloševića i njegovu ideologiju izvitoperenog socijalizma. Krajem godine 1990. izjavljuje: “Srbija se nalazila u jednom posebnom statusu unutar jugoslovenske federacije. Socijalistička partija je uspela, to nemojmo zaboraviti, u borbi za ravnopravnost Srbije unutar jugoslovenske konfederacije, da dobije ogroman broj pristalica, pri čemu se nije zalagala za neki socijalni ili socijalistički koncept, što bi bilo u skladu sa njenim imenom, nego za nacionalni.”
Nadalje, svjestan postojanja građanskog društva i intelektualaca koji se suprostavljaju takvoj ratnoj politici Beograda, u intervju za Dugu, polovicom 1991. godine, izjavljuje: “U Srbiji, hvala Bogu, nismo složni, iako sloga treba da postoji u trenucima odbrane gole egzistencije naroda, a ko nije uz svoj narod, onda je ništa drugo nego izdajnik.” U cilju relativiziranja gnusne agresije srpske i crnogorske artiljerije na Dubrovnik početkom 1992. godine izjaviće: “Mislim da je to što se radi sa Dubrovnikom i oko Dubrovnika velika glupost. Međutim, treba pomenuti da propagandi razaranje gradova ’impresivno’ deluje. Ali, šta je sa srpskim selima koja su takođe razorena – to niko ne pominje. To se ne može zanemariti. Šta je, recimo, sa Mirkovcima koje je simbol toga razaranja?”
Ljubomir Tadić oštro reagira i prema osnovanom Beogradskom krugu, grupi intelektualaca koja se odupire ratu na tlu Jugoslavije, te ih javno proziva za antinacionalne istupe, najprije Ivana Đurića i Radomira Konstantinovića. Podilazeći osjetljivom naslijeđu svjetskog rata kroz instrumentaliziranje patnje Ljubomir Tadić je, inzistirajući na povezivanju Jevreja i Srba, 1987. godine u Beogradu osnovao Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva, zajedno s Klarom Mandić, koja je bila bliska vlasti Slobodana Miloševića, što mu je poslužilo za prisilnu duhovnu uzurpaciju jevrejskog pitanja u korist srpskog nacionalizma. Pred kraj Miloševićeve vladavine daje nešto opreznije izjave, uz opaske da su strane sile krive za stanje u zemlji, dok u Zoranu Đinđiću, koji pretendira na mesto predsjednika Demokratske stranke, vidi preambicioznog čovjeka, koji dolaskom na vlast zavodi diktaturu. “Najveća opasnost za Srbiju je Zoran Đinđić. Ja vidim kako on dolazi, postaje predsednik i zavodi diktaturu. Tek će tada nastati mrak!” Poslije 2001. godine, u novoj političkoj klimi nakon Miloševića, zajedno s Matijom Bećkovićem, Veselinom Đuretićem i Slavenkom Terzićem osnovao je Pokret za zajedničku europsku državu SCG, u cilju sprečavanja osamostaljenja Crne Gore. Gorljivo je branio tezu da se međunarodna zajednica grubo poigrava sa Srbijom kada je u pitanju Kosovo provodeći nasilnu secesiju. Jedan je od potpisnika Deklaracije za obustavu postupka protiv Radovana Karadžića pred Haškim tribunaloma.
Kako je filozof slobode i prava Ljubomir Tadić od mislioca emancipacije postao mislilac mračnjaštva? To pitanje valja postaviti danas jer je od Tadićevih riječi koje je napisao u Praxisu 1973, pritom promišljajući pojam demokracije, ostao samo prah. Evo što je tada napisao: “U današnjem svijetu najvažniji zadatak svih ubeđenih demokrata jeste da skidaju ideološki veo kako s liberalizmom prikrivene oligarhije, tako i sa plebiscitarnošću prikrivene demagoške tiranije.” Bilo je to vrijeme kada je ovaj filozof još uvijek promišljao ideju slobode i onoga što se mora imenovati kao nepristajanje na destrukciju individue, kao filozof koji se u svom misaonom diskursu suprotstavljao svakom obliku sustava, represivnog i teorijskog, vrijeme kada je znao da je borba za slobodu jednog, borba za sve. Njegova je zasluga na filozofskom polju utemeljena upravo na pomaku od kritičkog pozitivizma ka praktičkoj filozofiji; praksi neodvojivosti intelektualnog i javnog djelovanja, propitivanja političke zajednice, odnosa pojedinca i kolektiva, pitanja autoriteta i (potencijalne) revolucije, što je u svojim poratnim tekstovima analizirao, kako zapaža Trivo Inđić, pod utjecajem Rose Luxemburg. To je, uostalom, uočljivo i u njegovim teorijskim radovima u vrijeme praxisovaca, ali valja se zapitati što nakon njegova vatrenog nacionalističkog zanosa? Jer taj njegov zanos nije bio samozatajni izljev nacionalizma već otvoreni, javni i glasni, poziv na mržnju prema drugima i nekadašnjim prijateljima, kao što su Žarko Puhovski ili Predrag Matvejević. Evo kako ovaj potonji pojašnjava svoje razočaranje u filozofa Tadića: “Kasnije sam čuo kako podržava Pale i one koji odozgo pucaju po Sarajevu (na tisući dan opsade došao sam u Sarajevo i vidio kako to izgleda: ne znam je li on tada bio gore, na brdu, uz one koji su na nas pucali). Tadić je u svojoj razjarenosti napao (u Politici!) čak i svoje bivše prijatelje, na temelju izvještaja dobivenih od tko zna kakvih službi: na primjer Žarka Puhovskog u razdoblju u kojem je preživljavao najteže krize. Posve je izobličio – on ili oni koji su mu dali podatke – i moju izjavu da su “Otvorena pisma”, kojima sam branio disidente pod prethodnim režimom, svrstana u “pornografiju” te, u Hrvatskoj, ostala izvan normalne distribucije, kao neka vrsta “samizdata”. Ljubo Tadić, tko je to mogao očekivati?!”
