U svojim memoarima pominje Mirko Kovač nesrećnog tikvana:
“Ali bolesna je duša kad hoće vlastito zlo pripisati drugome, surova je u svojoj osjetljivosti, spremna pogubiti izabranog protivnika, još ako se bolesnica fiksirala na cio jedan narod, onda će ga ganjati do istrebljenja. Utvare D(ragoslava) Mihailovića crnogorske su nacionalnosti, hrve se s njima, siječe ih na komade u svojim mislima, piše o tim svojim sablastima kao o zloj kobi koja je snašla njegov narod. Zar akademik doista ne kuži svijet izvan etničkih pojmova, zar je to sve što ima reći nakon tolikih zala? Blebetati u SANU da je zločesto crnogorsko pleme uništilo srpsku kulturu, to može samo čovjek koji je oglupavio od nacionalizma. Čak su se i neki akademici zgrozili nad pjesnikovim popisom imena za izgon.”
Kad neko mrzi taj i taj narod, on redovno ima pred očima jednu personifikaciju. Akademik D. Mihajlović, dok cepti od bijesa, zamišlja Jova Kapičića. Ovaj je narodni heroj rekao u pero Tamari Nikčević: Kažu da je na Golom Otoku DM važio među zatvorenicima za najveću ništarobu i đubre. (Goli otoci Jova Kapičića, s. 142).
Nestrpljenje koje se zadnjih godina osjećalo u medijima Beograda, nestrpljenje da Jovo Kapa napokon odapne, makar mu i zarasle one rane od kukavičkog prebijanja s leđa na ulici velegrada, lako je povezati s bojaznima nekih pravovjernika 3. Milenijuma da se ne otkrije i ne pročuje zjapeća provalija njihove dvoličnosti.
