Kad god ispriča Mirko Đorđević ovu groznu priču o Simonidi, iz srpske istorije, sumoran sam i ne mogu da shvatim:
“Vojvoda četnički Toma N. diže crkvu u Bajčetini i daruje je metohom, odnosno imanjem svojim na kojem će crkva biti. U istoriji je to prvi slučaj. Da predsednik laičke i sekularne republike gradi crkvu i vladika šumadijski ga je već svrstao među “vladare Srbije kakvi su bili Nemanjići”. Supruga mu Dragica – uvek uz njega – biće nova neka Jefimija koja “puna verske tame, veze svilen pokrov na dar manastiru”. Tako počinje ona pesma M. Rakića o kraljici našoj nesrećnoj Simonidi. Bilo joj je pet godina kada je postala žena kralja Milutina. Nećemo o tome jer kome je stalo do krvavih scena silovanja devojčice, neka čita Ruvarca ili druge naše istoričare. Grozno je to. No, kralj Milutin je svetac u SPC. Ni o tome nećemo. Ako je reč o žrtvi za Kosovo, neka im bude, a nama kako bude.”
