Malo po malo, neko je uspio da pučini nametne razgovor o smaku Sveta 21. decembra 2012. Priču su vezali za znanja izumrlog plemena Maja.
Ali Maje su bile nepismene. Ta i Inke su bile nepismene. Čitao sam kao dečko knjižicu Zlato Kahamalke i zapamtio centralno mesto: Poglavica je beskrajno fasciniran umećem osvajačkih baraba da pišu i čitaju, da prenose misli slovima na papiru.
Miloš diskvalifikuje Maje na osnovu fakta da nijesu znali za točak! Nek izumru kad su tupavi! Takvi ne znaju da predviđaju. Što žaliti pande, nezainteresovane za tucanje? Što žaliti goluba, nesposobnog vlasnika krila, da umakne automobilu?
Osvajači su Inke dokrajčili tačno 400 godina prije mog rođenja, 1546. Žalim zbog tog genocida zapadne civilizacije, ali su mogli oni na Andama da se malo više potrude u poslovima razumevanja sveta. Bijedno je baš beslovesnima staviti u usta krupne saznaje o onome šta nas čeka stolećima potom.
Puku treba servirati zabavu, s dodatkom jeze. Treba shvatiti da je naše samo da preživljavamo, ako nam uspe. Tumačenje sveta? To ne. Borba protiv nepravdi u društvu? To pogotovu ne! Tavori i grickaj ako je nešto preostalo. A preostala je ta jeza predvorje letargije. Za bolje nijesmo, kako je rekla Žarkovića Baba, kad smo neradnici. Radnici bogomi imaju šta da jedu.
Naravno da postoje smakovi sveta, ali samo za ponekoga. I mnogo češće, nego što se u novinama predviđa. Nekii su imali privilegiju da nestanu i prije 21 decembra; na primer, kapitalistička oligarhija je uspela da strijelja na desetine mladića i devojaka članova Radničke norveške partije – za ciglo sat vremena su im na onom ostrvu servirali Smak sveta.
Postoje smakovi sveta, kako ne.
