Ko nije naučio kako je oslobađan Split, taj nema pojma o Drugom svjetskom ratu. O ko nema pojma o Drugom svjetskom ratu, taj ne zna ništa o sadašnjosti. Ko da nas poduči? Škole – ne. Potrudio se Boris Dežulović; evo šta je saznao:
“O čemu dakle nismo učili u školama, i o čemu na svečanim akademijama i u protokolarnim vijestima nikad nije govorilo. Više me zanimala, eto, godišnjica 27. listopada. A ne biste vjerovali koliko je ta povijest zanimljivija, zabavnija i poučnija od one protokolarne. Osobito kad se usporedi s ponešto recentnijom poviješću oslobođenja, onom koja se još uvijek svečano obilježava.
Dan poslije ulaska partizanskih jedinica u Split, recimo, nove su partizanske vlasti objavile proglas građanstvu kojim se “zabranjuje prodaja alkoholnih pića i zatvaraju sve kafane, gostione i točione”, “svako nepotrebno pucanje” i “nošenje oružja, partizanskih i vojnih odijela, te partizanskih kapa”. Stvar je, priznat ćete, prilično zabavna, osobito kad se usporedi s atmosferom u hrvatskim “kafanama, gostionama i točionama” pedesetak godina kasnije, kad su “nošenje vojnih odijela” i “nepotrebno pucanje” bili uobičajen način proslavljanja oslobođenja. Ali ima još zabavnijih.
Koji dan kasnije, na primjer, Vojni sud Osmog korpusa NOVJ obznanio je kako je izvršena smrtna kazna strijeljanjem nad dvadeset četiri splitska građanina, osuđena za ratni zločin i suradnju s neprijateljem. Danas, kad i za građevinsku dozvolu treba nekoliko godina, fascinira efikasnost poslijeratnog komunističkog pravosuđa, koje je u par dana optužilo, osudilo i presudilo narodnim neprijateljima. Te stvari, eto, nismo učili u školama i čitali u protokolarnim vijestima.
Dobro, to ne bi trebalo biti toliko zabavno. Zapravo i nije: zabavno je to što se o prijekim sudovima i komunističkim zločinima nakon oslobođenja Splita ne uči i ne čita ni danas, u vrijeme opće revizije Drugog svjetskog rata, u sklopu koje su i ukinute godišnjice partizanskih oslobođenja. Zabavan je u stvari razlog. Dvadeset i četiri na smrt osuđena splitska građanina, odnosno “lica nastanjena u Splitu”, pravilno su raspoređena po “zanimanju”: osam je suradnika njemačkog okupatora, osam ustaša, i osam – četnika.
Prilično bi, naime, nezgodno bilo učiti danas djecu da je među likvidiranim Splićanima 1944. bilo podjednako ustaša i četnika, i da su u slavnom hrvatskom Splitu u slavno doba NDH najnormalnije i najspokojnije živjeli četnici đenerala Draže. A najnezgodnije – i najzabavnije – slušati hrvatske domoljube kako na šezdeset osmu obljetnicu partizanskog zločina brane prijeko osuđene četnike.
Bolje je onda, shvatili ste, ignorirati takve godišnjice. Najzad, koga to uopće zanima? Tko bi, zaboga, gledajući televizijski dnevnik doviknuo ženi da požuri vidjeti kako Luka Podrug polaže vijenac na spomen-ploču splitskim četnicima ubijenim od zločinačke partizanske ruke?”
Koliko još ovakvih lekcija nijesmo naučili, jer nema ko da ih nama ispriča? Preči su časovi vjeronauke.
