Zavod za udžbenike i nastavna sredstva u Beogradu izdao je 1992. čitanku sa književnoteorijskim pojmovima za III razred srednje škole, autora mr Ljiljane Nikolić i Bosiljke Milić. Moja Milena bijaše tih prohujalih godina učenica III3 razreda gimnazije u Kragujevcu. Prelistavam. Na svakoj stranici je grafitnom olovkom podvukla važne misli i pojmove. Detaljno je analizirala Matoševu Maćuhicu, na primer… Ja sam većma i zaboravio šta bijaše to maćuhica.
Ali, o drugom.
Na strani 37, slika Šantićeva, i njegova naširoko hvaljena pjesma Moja otadžbina. Zaključak je bogme ovaj:
I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja –
Moj dom i moje rođeno ognjište…
Šantić nas uči da je otadžbina skup srpskih duša. Nema brale granica, otadžbina je bezobalni pojam. Pa se onda čudimo što srpska Crkva ne priznaje granice od ovoga carstva; zajednica Srba, i nikoga više, bilo đe: Makedonija, Srbija, Crna Gora, Hercegovina – sve je to isto jer su duše iste. Srbi su za jedno nebesko carstvo: Monoduša.
Naravno, o ovoj pesmi treba razmišljati u kontekstu istorije i geografije onog doba.
Ali Amfilohije i Dodik imaju svoju hermeneutiku, je li. To učenje, ta hermeneutika, veli: Kakvi simboli, kakvi bakrači, kakva poezija – Šantić je rekao istinu koju valja protumačiti bukvalno. Od tada zauvijek, otadžbina je gdje su duše i grobovi srpski!
Hermenauk. Hermeneuki. Dodig. Hristo.
