Kad ovdje, iz dana u dan, na svim nivoima, prekrajaju istoriju, nije mi svejedno, ali bar znam šta valja očekivati od preispoljnih baraba. Teže mi je kad shvatim da i Vojvodina gubi pamet; Novi Sad smo izgubili kao utjehu i potporu. Ali, istinski me zaboli kad vidim da se ruši otmenost u Sloveniji. Informišem se preko oglašavanja nekoliko intelektualaca odozgo. Svetlana Slapšak pije kafu i čita novine, skuplja citate. Evo tih citata i njenih komentara:
David Albahari: “…Ako uzmemo zid koji su Izraelci podigli oko Gaze, njime su ipak zaustavili samoubilačke napade.”Novinarka: “Građenje zidova je ludost, isto kao i u Berlinu posle rata.”David Albahari: “Istina je, ali ponekad je možda potrebno, da bi se sprečilo nešto još gore.”(Subotnji dodatak Dnevnika, Ljubljana, str. 19, 08.09.2012)
Žiga Turk, slovenački ministar za kulturu, obrazovanje, nauku i sport, navodeći postupke za realizaciju teza koje je izložio u jednom javnom govoru: “1. Jasno i glasno, bez ulepšavanja i izgovora, osudimo revoluciju. To je bila greška, i dvostruka greška je bila to raditi za vreme okupacije. 2. Da damo otadžbinsko pravo i moralnim temeljima pripadnosti, poštovanja i svetosti i na tome gradimo stvari koje povezuju društvo i krote sektaštvo i egoizam. 3. Da jedan drugome priznamo da smo dobri ljudi, koji imaju drugačije vrednosti kojima se dobrota meri, ali bismo mogli raditi zajedno.”(Subotnji dodatak Dela, str. 28, 08.09.2012)
Boris Pahor, najveći živi slovenački književnik, poznati antifašista, ušao nedavno u stotu godinu; živi u Trstu: “…Jer sam rekao, kada su tamo (u Piranu, prim. S.S.) izabrali Crnca za gradonačelnika, da mi ništa ne smeta boja kože, nego to što nije autohton. Zamerili su mi da sam rasista. Kakav rasista, ni nacionalista nisam, jer sam rekao da su mogli, ako već nisu imali Slovenca, izabrati nekoga iz autohtone italijanske manjine.”(Subotnji dodatak Večera, str. 12, 08.09.2012)
Prvo što može primetiti objektivni čitalac, jeste da očigledno uzimam overdozu medija u jutarnjim satima: i kafe otrovnjače, dodajem, da aspirine i ne pominjem. Drugim rečima, sama sam kriva za autodestruktivne postupke. Na one spolja još reagujem. Priznaćete ipak da revizija fašizma, hladnog rata i rasizma od strane tri ugledna imena u malom kulturnom i medijskom prostoru jeste malo prejaka jutarnja subotnja doza. David Albahari je upravo dobio međunarodnu nagradu Vilenica, ove godine sa tematskom oznakom “nomadizam”. Preko zida, nazdravlje. Žiga Turk je ministar. Boris Pahor je živa književna legenda.
To što pisci na Vilenici nisu (javno) voleli neke druge ministrove izjave, ne spasava Albaharija. To što su ministar i stari pisac na dve političke obale što se tiče otpora prema fašizmu, ne spasava nijednoga. I stvar je, pri tome, savršeno jednostavna: svi su mislili da su toliko talentovani, ugledni i moćni, da mogu sebi dopustiti reviziju uma. Pod “umom” podrazumevam ne rastegljive umne sposobnosti, već tradiciju razuma, pre svega i istorijski evropsku, a zatim srećno dopunjenu mnogim drugim razumskim kulturama. Podrazumevam i odgovarajuće neizbežno temeljno obrazovanje, poštovanje racionalističke tradicije koja je još uvek u osnovi celokupnog ljudskog tehničkog napretka, i osnovno poštovanje ljudskih prava – minimum, dakle, nešto što bi na kraju osnovne škole moralo biti zajedničko znanje većine klinaca na ovome svetu – sa obe strane zida, svake boje kože, kakve god da im mrcine jesu roditelji i bili pretci.
Ja još uvijek vjerujem da je ipak u pitanju samo novac. Mada je utjeha mala, ako je i tako.
Kuku, ako ima još nešto što je ljude prozlilo i omekšalo im mozak.
