Nedeljom uveče narod masovno gleda Utisak nedelje. Autorka Olja nastavlja da frizira događaje iz nedavne prošlosti. Trudi se da nametne raji novu optiku… eliti poželjnu optiku za razumevanje događaja, prošlih, sadašnjih i budućih.
Tek što je ovog proleća 2011. ozelenela trava, i grunuo behar, dobila je Olja nova krila i entuzijazam da iskrivi vizuru koja joj grize utrobu.
Jedan prilog (17. april) u kojem se afirmiše uloga partizana i levih snaga u Drugom svetskom ratu Olja naslovljava “Večiti pobednici”.
Taj velikolepi način razmišljanja: ako si pobedio, na primer u skoku udalj, ne znači da ćeš večno biti na pijedestalu. Treba pustiti posle izvesnog vremena da i neko drugi bude pobednik u skoku udalj – na tom istom takmičenju.
(Sada je došlo vreme da četnici zidanomostovci budu pobednici u Drugom svetkom ratu.)
Antologijska detinjarija.
Malo potom čuje se u prilogu iz Hrvatske sintagma: urbani Jugosloven. Novinarka brzo interpretira, u pola glasa: da, četnici su urbani Jugosloveni.
Sad zamislimo Moljevića kao Jugoslovena. Potom, tog istog četnika kao urbanog.
I podigla je na zapuštenoj njivi, pored ruine dedine kuće u koprivama, časni krst, ali ne pomaže. Peče nešto u grudima. Traži i dalje način da se dogovorimo da je jedna kvislinška smrt u beganiji ispred antifašističkih jedinica konačno postala svetao primer… čega?
