Ovom crticom završavam treću svesku zapisa.
U čemu živimo? U Srbiji politička elita ne umije da se snađe; govori se da nijesmo učestvovali u ratovima širom Jugoslavije – istovremeno hoćemo da dijelimo odlikovanja pojedincima, državljanima Srbije, za vojne zasluge u tim ratovima. U Beranama postoji pored Opštine spomenik na kome se pominju junaci pali devedesetih godina na Balkanu!? U Hrvatskoj još gore: Gotovina dobio u Hagu 24 godine robije, u Splitu vijećaju da mu dadnu ulicu ili trg! Tvrde da ne postoje dokumenta koja potvrđuju da je postojao u Hrvatskoj udruženi zločinački poduhvat protjerivanja življa iz Knina i okoline, a istovremeno pitaju, ko su pojedinci izdajnici koji su ta dokumenta dostavila Sudu?
Nije neobično što se ugroženi banditi brane sijući konfuziju u atmosferi panike; strašno je što su te grupe još toliko jake i uticajne. Sve je manje, istina, onih koji nasijedaju na manipulacije. Problem je što sijači magle imaju medije u svojim rukama.
Malo je visprenih i hrabrih koji pišu istinu. Objašnjavaju i trpe pritiske. To su Vasić, Živkov, Pančić… i još dvoje-troje u Srbiji. To su Ivančić i Dežulović (naročito), feralovci, i još dvoje-troje.
Briljantno analiziraju svoju poziciju i društveno stanje pisci Ćosić (ne Dobrica, nego Bora), i Dubravka Ugrišić i možda još dvoje-troje.
Ali su na tužnoj, i tržnoj, strani Dobrica Ćosić i Matija Bećković, i Amfilohije… i još sto puta po dvoje-troje!
Ovo pišem 27. aprila 2011. u Kragujevcu.
