Danas (6. septembra 2007) javili su dvije smrti: Safet Isović i Lučano Pavaroti. Dva osobena, neponovljiva glasa. O Lučanu će Italijani. A ko da piše o Safetu? Gnjide nacionalističke iz sva tri konstitutivna naroda? Našao se ipak valjan analizator:
O Safetu nadahnuto piše Ljubomir Živkov u „Vremenu”. Safet je pjevao sevdalinke; sa sevdahom o sevdahu. „Pevao je bez prenemaganja i bez rezerve.”
Aj kulu gradim, a kamena nemam.
Niz polje idu, babo, sejmeni.
Pokraj Save badem drvo raste.
Koliko je Prijedor polje dugo, široko.
Sinoć dođe mlado momče iz tuđe zemlje.
Čudila se u hazbašči trava, za kim ode Zilhanuma mlada.
Kad ja pođoh na Bembašu.
Jablani se povijaju…
Bosno, zemljo moja mila, tebe volim kao majka sina.
Put putuje Latif-aga.
„Nek ti je rahmet, Safete”. Sajo, Sarajlijo!
