U četvrtak, 16. juna 2005. boravio je u Briselu premijer Srbije dr Vojislav Koštunica. Tom se prilikom sreo sa evropskim komesarom za proširenje Olijem Renom. Koštunica je Renu predao disk sa više od 260 hiljada imena crnogorskih državljana koji žive u Srbiji: Navodno, ideja je bila da se premijer založi za prava ovih građana da učestvuju na (eventualnom) referendumu o nezavisnosti Crne Gore.
Sjutradan, zvali su me iz Televizije Crne Gore. Ćerka pjesnika Koraća zamolila me je da dam izjavu povodom gore pomenutog incidenta. U stvari, prethodno sam se čuo i sa njenim pretpostavljenim (Duško Mićunović ?), kojemu sam dao načelnu saglasnost da se pojavim u prvom dnevniku RTV CG. Napravljen je plan da se vidim sa tehničkim licem ((064)1157246; (011)3232986) kod Vukovog spomenika (nemaju valjan studio u Beogradu). Tako je i bilo, htio sam da pomognem.
Progovorio sam u kameru (vrlo približno, po sjećanju) ovo:
“Nijesam bio u Beogradu dva dana. Kad sam se sinoć vratio, uključio sam televizor da vidim je li bilo kakve štete. Bilo je! Dok sam bio na putu, moje ime, sa još 260 hiljada drugih imena građana Srbije, a državljana Crne Gore, transportovano je u Brisel.
Poslije ovog razgovora ja ću ručati u Beogradu. Doveče ću konačiti u Beogradu. Vidite, nije moje da učestvujem na referendumu izvan Srbije. Moje je da sam zabrinut za sudbinu Crne Gore (i dosad sam potrošio u tom smjeru dosta mastila).
I još nešto važno. U Srbiji postoji i spisak od dva puta po 260 hiljada građana koji traže da se u Srbiji, na referendumo, izjasne u kojoj će državi da žive. Moje je da učestvujem na takvom referendumu, ako do njega dođe. Taj spisak nije transportovan u Brisel, ne može da stigne ni do Skupštine Srbije. O tome vlast ćuti.
Sa zaključim: Postupak premijera Koštunice ne ostavlja dobar utisak ni estetski, ni logično, ni suštinski. Mislim da je pozadina namjera blagog pritiska, zastrašivanja. Ako išta znam o Crnogorcima, efekat će biti kontraproduktivan.
Lično očekujem izvinjenje Vlade Srbije, i želio bih da se ono dogodi.”
Prilog je emitovan, ali bitno osakaćen. Čak bih se mogao složiti i da se pojavi ono što se pojavilo, mada je zvučalo malo sterilisano (bolje išta, nego ništa).
Ono o referendumu u Srbiji pojela maca. No pasaran.
To je utoliko čudnije što srpski mediji daju prostor da dr Vladan Batić slobodno kaže u Beogradu ono što meni cenzurišu crnogorski mediji u Podgorici. Donedavni ministar pravde u Srbiji doslovno kaže: “Koštunica zaboravlja da je on premijer Srbije, zaboravlja da građani Srbije takođe treba da se izjasne u kakvoj državi žele da žive, zaboravlja da je čak i njegov, danas najveći politički savetnik Slobodan Milošević organizovao referendume. On sve stavlja na jednu kartu; da se na referendumu Crna Gora ne izjasni za samostalnost.”
I još nekoliko subjekata je odmah na domaćem terenu objasnilo legalisti da građanin ne može da u više država skoristi svoje biračko i izborno pravo. Drugim riječima, ne smije se ničije ime nalaziti na dva ili više biračkih spiskova.
Nama ostaje problem vrlo čudno motivisane cenzure, a ovdje možemo još i ovo dodati.
Jednom malom procentu birača u Srbiji, tim građanima Srbije sa crnogorskim državljanstvom, namijenjena je sramna uloga manipulisanja voljom ubjedljive većine u Srbije. Misli se, naime, da se njihovim glasovima spriječi pozitivni ishod referenduma u Crnoj Gori i time zapuše usta svih u SiCG. Ali i u tom slučaju, ostaje problem nepoštovanja stava većine u Srbiji, a taj je stav da se mora na referendumu i u većoj republici provjeriti – u kakvoj državi građani žele da žive. Eto:
Ja sam apsolutno jasno ranije pisao: Dokaz da nešto nije drvo, ne dokazuje da je to nešto – gvožđe.
Uvlačenje u igru “crnogorskog diska” samo je način da se jednoj populacija pripiše istorijska krivica, za ma šta ( cijepanje srpstva, agoniju SiCG…).
Dozovite se, lagalisti. Onaj koji za čas napravi sramni spisak, za čas i spiska svoju čast.
