Ako je dnevnik Danas, u broju od 8. juna 2005, dobro prenio, Ljubivoje Ršumović je za Košavu izjavio: “Istorija nam je gorka. Nije ovo prvi put da se Crnogorci sreću sa separatizmom. Svojevremeno, u Njegoševo vreme, Nikola Vasojević je osnovao državicu Holbiju od Vasojevića, naravno, sa željom da odvoji Srbiju od Crne Gore, da jedan deo, znači Crnu Goru potpuno odvoji od Crne Gore same itd. Njegoš, koji je inače cenio Nikolku Vasojevića zbog nekih njegovih poteza, iako je on bio veliki, ja bih rekao, folirant, on je romeneskni lik, Njegoš je čak ispevao jednu odu njemu u čast, itd, ali kad je ugrozio na ovaj separatistički način interese Crne Gore i gospodara, odnosno njega lično, on je, fino, naredio da ga ubiju. I ubili su Nikolu Vasojevića. Znači, istorija nas uči kako bi trebalo, ali to više ne znam da li se sme. Ja sam to rekao, a nisam preporučio.”
Mnogo je ovdje, na malom prostoru, opasnih manipulacija. Mi možemo biti i zaljubljeni u ljupku “učiteljicu života”, ali je pretjerana tvrdnja da je svaki njen gest nauk “kako bi trebalo”. Direktor dječijeg pozorišta bi svoju tvrdnju prvo trebalo da testira u skupu svog naroda. Pomoći ću mu da čitkije formuliše njegov problem likvidacija: Godine 1903. ubijen je jedan važni državni čelnik u Beogradu. Poslije sto godina, neki ljudi koji su dakle naučili “kako bi trebalo”, a uz to izgleda i znali “da se sme”, ubili su predsjednika vlade dr Zorana Đinđića. Maestro Ljubivoje, preporučite mi, ipak, šta da mislim: je li ovo drugo ubistvo, budući proizišlo iz istorijske pouke, validno? Poslije te rasprave, razgovaraćemo o cjelishodnosti da posiječemo još neke glave po Crnoj Gori.
Ali ne smije da promakne ni uzgredna kvalifikacija o separatizmu u Crnoj Gori. Suverenističke prerogative jedne države koja je jedanak sa Srbijom stekla međunarodno priznanje morali bi ozbiljni ljudi da tretiraju sa mnogo više istinoljubivosti. Crna Gora kao ratni plijen Velike Srbije 1918. godine? Ne. Baveći se dječijim teatrom, ljudi pođetinje. Prizivaju straže (Sedmog bataljona?) koje će da opale i ubiju satanizovanog Lava; posluga će da spusti zavjese i publika će da se raziđe (Nikom nije bilo žao, mislili su da je zao.) Još i ovo:
Igranje na kartu frustracija “najstarijeg srpskog plemena” Vasojevića (to je aluzija koja nam se plasira) opasna je smutnja, i ja bih preporučio pjesniku da se nje kloni. Mi, što se te teme tiče, imamo i na pretijek domaćih budala – pomoć sa Zlatibora nije neophodna!
Meni se čini, bolji prijedlog od atentata je referendum (sa evropskom demokratskom legitimacijom) o budućnosti Crne Gore.
I učeni, i talentovani, imaju pravo da su barabe – no na svoju odgovornost. Ono na što mi nemamo pravo, jeste strah od ovakvih prijetnji. Ubojice nijesu alternativa i mislim da je to autentični istorijski nauk u Crnoj Gori.
Ernest Hemingvej je jednom prilikom rekao: “Smatram da sve one ljude koji teže da pomoću rata dođu do profita i koji pomažu da se on izazove treba već prvog dana rata da pobiju ovlašćeni predstavnici lojalnih građana njihove zemlje, koji će ratovati”. Gospodine Ršumoviću, ja sam samo citirao, a nijesam preporučio.
