Himna Crne Gore – Oj, svijetla Crna Goro – sastoji se od pet strofa. Već u prvoj strofi iznosi se bitno: ime Crne Gore i apostrofiraju se njeni građani u obavezi čuvanja vrhunskih moralnih vrijednosti kolektiviteta. Retorika je optimistična, svijetla, rosna. U drugoj strofi se precizira patriotski stav da je ropstvo sramota i nije alternativa. U trećoj strofi se pominje Lovćen kao geografski i državotvorni, a simbolični ponajprije stožer države. U četvrtoj strofi se naglašava odlučnost da se čuva vječna ideja slobode i iznosi stav da ona nije ničiji poklon, već plod aktivnog principa borbe. U završnoj strofi sjajnim se simbolima naglašava da je takva vizija Crne Gore garant njene vječnosti i radosno se oglašava svjem okruženju takav njen status u krševitom koordinatnom sistemu.
Himna Srbije – Bože pravde – sastoji se od četiri strofe. U prvoj strofi polazi se od umišljaja da postoji Bog koji čuva od potonuća brod u kojem su putnici Srbi. Oni su sa Bogom na ti. U drugoj strofi se moli Bog da za Srbe obezbijedi bratsku slogu, čime će se urnisati vrag. U trećoj strofi se opominje Gospod da blagoslovi Srba i sve njegovo, uključujući i borbe. U završnoj strofi se skreće pažnja Bogu da je Kraljevina srpska vaskrsla iz mračnoga groba, te da se ima uvažiti petovjekovni borbe plod. Svaka strofa ponaosob završava se očekivanjem da Tvorac čuva Srpskog Kralja i srpski rod.
Himna Srbije nigdje ne pominje Srbiju. Kad ih pitaš: što, bre? Neće ti odgovoriti. Kad im kažeš, zašto je tako – neće priznati! Kad ih pitaš šta da pjevaju onih pedeset procenata, ili mnogo više, ne-Monarhista, dobićeš no coment. Kad im kažeš da postoji trideset procenata ne-Srba, takođe ćeš dobiti…
Tako, himna Crne Gore je sublimna narodna pjesma geografsko-istorijskog načela i emanacija filozofije čojstva u Crnoj Gori. Tako, himna Srbije je svetosavska dvorska recitacija. Posmatrajući ih nezavisno, nikakav povod za dalju elaboraciju nije potreban. Ali:
Javila se odnekud nemoguća ideja da ove dvije himne treba ujediniti i kakoznaš napraviti unitarističku himnu unije dvije države. Iz kratke gornje analize dva dijela proizilazi da takav spoj nije moguć, jer puca po značenjskim, tendencijskim, lingvističkim, istorijskim, geografskim i svim drugim šavovima – odjednom. Jednom sam već u CKL pokazivao da neprirodne političke koalicije imaju biološko svojstvo bastarda, i dao sam primjer besperspektivne specije tigona. (Razvoj četvrtkovih halabuka ulicama Podgorice dao mi je za pravo.) Tako i ovim povodom: spoj nespojivih materijala daće lažno Jedno, koje nema čvrstinu nastalu istinskim molekularnim spajanjem organski srodnih entiteta. Pustite to!
No, u Beogradu je od svašta majstorah. Jedan je već sjeo iza klavira i pokazao TV gledateljstvu koherentnost mola i dura i ukupni tonalitet dvije pjesme pretvorio u akustičnu kakofoniju koja je smjesta zasmrdjela u etru Unije.
Još jednom će trijumfovati višak mastila nad manjkom stila.
Formalna krpljenja troše dragocjeni materijal a ne daju sintezu sa novim kvalitetom. Evo šta će da se desi: Jedne svijetle majske zore Bog pravde će na burnoj pučini budućnosti dati svetosavski kurs brodu na kojem su samo Srbi; ona najljepša kabina biće rezervisana za Srpskog Kralja.
Reknuće mi, da prećerujem. Jer, dato je obećanje da se zabašuri Kralj u zajedničkoj popijevci. Ali pokušajte da iz Bože pravde frakcionom (frakcionaškom?) destilacijom odstranite tri fermenta, naime 1) Boga, 2) Kralja i 3) Velikosrba, pa da u preostalom fluidu otkrijete išta drugo – nema šanse.
Dakle, naum da se na ovaj način stigne do unisone (unija-sone?) himne je ble-sav.
Crnogorci ne vjeruju u napuvana čudesa. Oni ne samo što izjavljuju, suprotno pojedinim lirskim pasažima iz Biblije, da ‘mrtvu glavu ne diže iz groba’, već i ne drže da je moguće prikovati jedan običan džeferdar. što bi onda naprasno povjerovali u himnistički krpež?
Da bi se izbjeglo deesesesovsko tumačenje Srstva bez Crnogorstva, bolje bi bilo da se naš ovovremeni Vladika Danilo zalaže za dva mača, i za dvije krune, te tome da doda i dvije himne.
